Intervju sa predsjednikom OK „Stakorina“ Milenkom Dačevićem

07. decembra 2011. 058.ba

Milenko Dačević

Da li je sport i kultura na margini u Čajniču?

ČAJNIČE – Malena sredina, čudan brdovito planinski predio, mnogima na neki način neobičan i dalek, ali mjesto koje bi moglo da ponudi širok spektar sportskih i kulturnih dešavanja. Bogat, a ne iskorišten predio, čije su kvalitete i ljepotu istakli mladi i uspiješni ljudi, a čijem opstanku u ovom mjestu, prijeti masovna migracija i iseljenje kvalifikovane i nadarene omladine, koja tražeći podobno tlo na kojem može uspiješno djelovati, obično razmišlja o stalnom napuštanju ove sredine… Medjutim, ma koliko bilo malo i čudno ovo mjesto, stvorilo je i othranilo u sebi velike sportske talente, mlade odbojkašice koje su bilježile rezultate vrijedne divljenja, o čemu nam svjedoči i predsjednik OK „Stakorina“ Milenko Dačević.

Kakvo ste stanje našli u klubu, kada ste došli na mjesto predsjednika OK „Stakorina“, a šta je u našoj zajednici kočnica ka sigurnom sportskom uspijehu?

– Lokalne zajednice na žalost nisu prepoznatljive po sportskom duhu, uz niz problema, prirodnog, materijalnog i finansijskog karaktera, fizičko vaspitanje bi trebalo da zauzme istaknutije mjesto u školama, zatim potrebna je veća participacija žena u sportu… Zatečeno stanje u klubu, nakon mog izbora na mjesto predsjednika OK „Stakorina“, bilo je relativno dobro, s obzirom na gore navedene probleme. Moj prethodnik g-din Nešo Obrenović, obavljao je svoj posao vrlo korektno i odgovorno, što je značajno radi održavanja kontinuiteta, odnosno „dobrog poslovanja“.

Šta je pokretač, odnosno satisfakcija našim odbojkašicama?

– Potreba za uspijehom i želja ka ostvarenju istog, tjeraju nas ka željenom cilju. Ja svakako imam potrebu, da na ovaj način čestitam jesenjim prvakinjama, odbojkašicama „Stakorine“. Najjača njihova snaga, jeste zapravo njihovo zajedništvo, manifestovano kao funkcionalizam jednog organizma. Riječ je o izuzetnim djevojkama, koje pored sportskih kvaliteta, posjeduju i druge sveopšte atribute. Njihova uspiješna igra, jeste i svojevrsni bunt u cilju dokazivanja, da se sa kvalitetnim radom i izraženom voljom, neke stvari mogu promijeniti, načiniti odredjeni pomaci, koji bi se plastično mogli prenijeti i na društvo u totalitetu.

Koliko je značajna za sportski uspijeh podrška lokalne zajednice?

– Saradnja sa lokalnom zajednicom je dobra, ali ona ne bi trebala ostati samo na dobrim namjerama, koje bez sopstvene implementacije, ostaju samo na liniji dobrih ideja, tako da, mora nužno doći do saradnje privrede, politike i sporta. Naime, opšte poznato jeste, da je sport stožer, centar i osovina zdravlja jednog naroda, države i nacije.

Da bi sportski duh bio pravilno iskazan i usmjeren, šta je to što Čajniču nedostaje?

– Ovdje se ne postavlja pitanje postizanja vrhunskih rezultata, već postizanje pravilne socijalizacije i vaspitanja, te preventivnog djelovanja na najrazličitije oblike delikventnog i devijantnog ponašanja. Nedostatak sportske infrastrukture takodje je veliki problem, no to otvara jednu drugu temu o kojoj se naravno uvijek ima šta reći, kao recimo, sama izgradnja sportske dvorane u Čajniču…

Osvrnuli smo se kroz priču sa našim sagovornikom, na usko povezanu temu „KULTURA U ČAJNIČU“, koja se poput nevidljive teze usko nadovezuje na „SPORT“…

Ispratili smo skoro kulturnu manifestaciju „Imam talenat“, na kojoj ste bili voditelj programa. Možete li mi reći, ima li „kulture“ danas u Čajniču?

– Kultura je pitanje učtivosti, običaja, etikecije i neformalnih rituala, koja olakšava različite vidove integracija, stvarajući duhovni i psihološki prostor za mnogobrojne interakcije. Bojim se da je danas kulturna elita čist kenotaf, pojam bez svoje unutrašnje biti. Dakle u Čajniču ne postoji kulturna elita, već nešto što se tako naziva. Postavlja se pitanje opravdanosti institucija, raznih tijela, odbora, udruženja, koja bi trebalo da promovišu kulturu i unapredjuju istu.

Možete li nam reći nešto više o samoj organizaciji manifestacije „Imam talenat“?!

– Vidite, da bi jedna socijalna zajednica napredovala, doživljavala svoj progres i prosperitet, onda mora doći do animiranja svih njenih članova, naravno u različitom kapacitetu. Ova manifestacija može da posluži kao primjer deanimiranosti. Najveći problem je svakako pesimizam. Intelektualno preobradjen pesimizam je vrlo opasna i otrovna stvar, jer se pretvara u ironiju. Cinizam različite vrste nihilizma, po principu „ništa ovdje ne vrijedi“, „ko će i na koji način uzeti novac“, „da li je već počela predizborna kampanja“?!

Da bi ova manifestacija zaživjela ubuduće, na koji način je najbolje razvijati i trijezniti ljudsku svijest?

– Sama organizacija takmičenja „Imam talenat“, protekla je u angažmanu par ljudi, prije svih g-dje Jadranke Begović i g-dina Neša Obrenovića, koji su kontinuirano pokušavali ubijediti veliki broj ljudi, zašto je to korisno i dobro, a sve u kontekstu osvježavanja i obogaćenja i onako siromašnog kulturnog života. Takodje postoje pojedinci ili grupa pojedinaca koja ima potrebu za ruiniranjem i degradiranjem nečega, što još samo po sebi nije ni počelo, iz kojih interesa, pobuda, motiva…?!

Kakav je Vaš stav, odnosno kritika prema nipodaštavanju ove manifestacije?

– Kritika je svakako poželjna, ali kritika distance uz elementarnu objektivnost, tako je i u ovom slučaju. Medjutim, najveća pobjeda ovog takmičenja je veliki broj mladih, koji su se prijavili na isto i naravno sala Doma kulture, koja u poslednjih 10 godina nikada nije bila punija. Čajnička omladina je pokazala svoje zavidne kvalitete, gdje su gradjani svojim dolaskom bili puna podrška tome.

Šta imate reći o društvenom statusu mladih u Čajniču?

– Uzimajući u obzir činjenicu, da sam godinama radio sa mladim ljudima, što kao koordinator NVO Savjet mladih Čajniče, koja je saradjivala sa civilnim sektorom u čitavoj BiH, zatim kao predsjednik Saveza studenata pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, te sada kao predsjednik OK „Stakorina“, mogao bih da istaknem sledeće… Problem je dvostruke prirode. Sa jedne strane potrebna je promjena percepcije političkog establišmenta o mladim ljudima kao problemu, a ne raspoloživom resursu koga treba iskoristiti. Sa druge strane, nameće se potreba većeg aktiviranja mladih i uključivanja u društvene procese. Ne možete stalno „kukati“ kako je sve loše i pritom „sjediti skrštenih ruku“. Morate uticati na promjene, izazvati reakciju, vršiti pritisak, a sve to ne slučajno, sporadično, niti stihijski, već organizovano i strateški. Znanje, entuzijazam, energija i inherentnost, moraju biti upereni ka ostvarivanju ciljeva koji poboljšavaju njihov položaj. U svakom od nas dominiraju strah i nada, pitanje je samo, hoćemo li podsticati jedno ili drugo?!

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.