Lončarević: Djelo izvan vremena i našeg poimanja

01.02.2013.

Goran LončarevićJoš 2003. godine maštao sam da fasade u našoj glavnoj ulici umijemo, osvježimo i uljepšamo. Nisam se usudio ni sanjati o nečemu kao što je Andrićgrad. I da sam želio ne bi mogao zamisliti takvo zdanje, ne bi mogao vjerovati da će se Višegradu osmjehnuti takva sreća da poslije Ćuprije, poslije Andrića dobije Kusturicu i Andrićgrad.

Naime i poslije Ćuprije i poslije Andrića dugo smo bili mala uboga kasaba, a onda se počelo graditi, počelo se dolaziti u Višegrad, počelo se govoriti o Višegradu, prosto sam osjećao razgovarajući sa ljudima da vide sasvim jasno našu želju da nađemo izlaz da napravimo taj korak u budućnost, na put razvoja i stvaranja novih vrijednosti. Taman kad smo brinuli kako dalje dolazi Emir Kusturica i ovdje u Višegradu započinje svoj veliki stvaralački rad. Prepoznavši smisao Emirovog stvaralaštva, Projekat dobija podršku Republičkih institucija i u Višegrad počinju dolaziti velikani današnjice: Direktor kanskog festivala, ambasadori i predstavnici mnogih zemalja, Monika Beluči, Matija Bećković i mnogi drugi iz svijeta, nauke, umjetnosti, politike… Tako nešto Višegrađani su mogli imati samo u snovima. A Andrićgrad je nikao pred očima Višegrađana i svaki dobronamjeran čovjek je zahvaljivao Bogu na ovom daru. Lijepo je biti stanovnik Višegrada, kada se oko tebe svakodnevno nešto dešava, kada sa svih strana ljudi zovu i pitaju – je li istina sve ovo što čujemo. Da li smo kao ljudi dostojni govoriti o Andrićgradu, o nečemu što su jedni velikani današnjice posvetili drugim velikanima i u to utkali svoju stvaralačku energiju, svoju dušu i svoje snove. Da li je nešto što je posvećeno Andriću, shvatljivo, vremensko, ili je izvan našeg dosega poimanja. Da li smo u mogućnosti da shvatimo svu veličinu ovakvih poduhvata ili da ostavimo generacijama koje dolaze da vrednuju ono što mi očito ne možemo kao savremenici. A skloni smo sve podcijeniti, obezvrijediti, pa i ono što je naše, jer smo takvi, izgleda bili i ostali. Na sreću ne svi i ne sasvim. Nadam se samo da su malobrojni i usamljeni u svojoj ljušturi oni koji na sve ovo gledaju sasvim suprotno i degradiraju, osporavaju i omalovažavaju ono što čitav svijet priznaje. Kada bi kritike i osporavanja dolazile iz nekih drugih mjesta još bih mogao i razumjeti, pa i od ljudi koji ne znaju o čemu se radi. Ali da neko iz Višegrada i to javno osporava i degradira najbolje što imamo ne da se ni shvatiti ni opravdati. Priča ’’nismo mi protiv toga, ali hoćemo da se istraži’’ nije ništa do jasan indikator da su teze zamjenjene i da pojedinci izgleda ne znaju (ili neće) da znaju o čemu se uopšte radi. Oni ne pitaju nego presuđuju i govore, kao da su već utvrdili da nešto nije u redu. Pitaju gdje su pare, kao da ne znaju da su pare pretvorene u kamene zidove, pločnike i podijume i to onakve kakve bi svako u svom gradu poželio. Volio bi da motive za svoje aktivnosti objasne ljudima koji su uhljebljenje našli u Andrićgradu i koji Andrićgrad gledaju kao svoju kuću, kao vezu sa svijetom, sa umjetnošću i to svjetskom; kao turizam , privredu i budućnost ovih prostora. Konačno, vrijeme će kazati svoje kao što je bilo sa svim velikim djelima, tako će vrijeme i ovome dodijeliti pravu vrijednost. Lično ne bih volio biti nasuprot toga kada o tome istorija bude pisala.

Najnovija istupanja u javnosti, pa i u Narodnoj Skupštini Republike Srpske natjerala su me da se duboko zamislim u kakvom mi to ambijentu živimo, kakvi smo to ljudi i šta smo sve kadri učiniti kako bi nahranili sopstvenu sujetu?

Vinko Droca koji je obavljao dužnost zamjenika Načelnika Opštine, u svom obraćanju medijima pobrojao je sve odluke koje je usvojila SO Višegrad i ja to neću navoditi da se ne ponavljamo, ali ću ipak istaći da pored postojeće dokumentacije koja se nalazi u arhivi Opštine Višegrad postoje i finasijsko –narativni izvještaji broj: D-01-01/12 od 31.01.2012. godine, broj D-01-07/12 od 31.07.2012. godine te broj D-01-11/12 od 19.11.2012. godine, jednoglasno usvojeni izještaji stručnog tima za praćenje realizacije izgradnje “Andrićgrada“ u Višegradu od 02.04.2012, 31.07.2012 i 27.11.2012. godine, a oni koji su došli u skupštinsku proceduru jednoglasno usvojeni na sjednicama lokalnog parlamenta. Ono što se rjetko naglašava, a što čelnici SDS-a, ne ističu je da se ovdje radi o koncesiji. Na sjednicama Skupštine D.O.O. Andrićgrad, redovno su razmatrani izvještaji vezano za izgradnju samog Kompleksa i na svim sjednicama Skupštine jednoglasno usvajani. O svemu ovome postoji detaljna dokumenacija.

Ako se već upuštamo u polemike ko se koliko zadužio, ostajem pri mišljenju da se za jedan ovakav projekat vrijedilo i zadužiti. Da ne ulazimo u dublje analize dovoljno je konstatovati da Andrićgrad zapošljava preko 50 radnika, a da u sezoni ovdje za život zarađuje preko 300 ljudi. Ko se sjetio siromašnog Šimšića nego Profesor Kusturica? Lično sam puno uradio da se izmijeni Zakon o ’’potopljenom zemljištu’’ i da se Višegrad unaprijedi ne samo kroz razna zakonska rješenja nego i kroz afirmaciju naših komparativnih prednosti, a turizam je najvidljivija i najrealnija. Onima koji se kriju iza lažnih profila i za sitne pare kvalifikuju ono što ne razumiju i čega nisu dostojni poručujem: Znam ja da postoji i fejsbuk i internet, neka ne brinu, a ako žele sa mnom razgovarati neka to učine u četiri oka. Istovremeno neka se potrude da svom gradu i svom narodu učine i doprinesu koliko sam i ja pa ćemo svi biti srećni i zadovoljni.

S poštovanjem,
Narodni poslanik u NSRS iz SNSD
Dr Goran Lončarević