Čedo Kulašević iz Seljana najstariji Rogatičanin

04.04.2013.

Čedo Kulašević iz Rogatice

ROGATICA – Iako još, zbog neobavljenog popisa stanovnika nema zvanične potvrde, u Rogatici se smatra da je Čedo Kulašević iz Seljana najstariji živi Srbin na području opštine.

Prema njegovoj ličnoj karti, 18. marta navršio je 93 godine. Živi kao penzioner u rodnom selu i druži se sa radiom i televizijom, novinama i drugim knjigama koje još čita bez naočara.

– Sve do prije godinu-dvije, priča ovaj starina, obavljao sam i dosta poslova na imanju. Kopao, kosio, uređivao baštu, kresao voćke i pekao rakiju. Bolovi u nogama učinili svoje i ja sa sve rjeđe izlazim na imanje. Prepustio sam ga mlađim, sinovima i unuku koji ga na moju radost iako su zaposleni i dolaze iz Rogatice, ne održavaju ništa lošije nego što sam ga ja održavao u najboljem životnom dobu.

I dok mladi rade, Čedo se odmara. Kako evo njegove priče:

– Najčešće čitam, a čitam sve što dođe do mojih ruku. Od novina najdraži mi je „Glas Srpske“. Sa njim se družim takoreći od kraja rata. Nađem u njemu sve što me interesuje i zato bez njega bi mi dan bio prazan. Ono što me interesuje podvlačim crvenim fluomasterom da se i drugi put na to mogu vratiti ako mi zatreba, priča čika Čedo.

Čedo je penzioner od 1980. Penziju je zaradio kao činovnik bivšeg sreza rogatičkog i opštine Rogatica. Bio je, kazuje, a potvrđuju to i mnoga dokumenta iz njegove lične arhive, dobar službenik. Sa građanskom školom završenom u Rogatici 1936. počeo je raditi oktobra 1948.

Prvo zaposlenje bilo je u Planskoj komisiji Sreza kao referent za industriju, zanatstvo, ugostiteljstvo, saobraćaj i statistiku. Cijeli radni vijek bio je cijenjen i od kolega, stranaka i pretpostavljenih.

Iako je imao priliku, svoje Seljane koji su od Rogatice u kome je radio udaljeno 3,5 kilometara, nikad nije napuštao. Bez oca je ostao kad je imao nepunih 18 godina. Pošto je bio jedinac, jer su mu stariji brat i sestra stradali u Dobojskom logoru 1916., sa majkom je nastavio voditi domaćinstvo. Progurao je Drugi veliki rat i poslijeratnu izgradnju. Obnavljao je porušeno, gradio novo, proširivao imanje, slavu slavio.

Čedo nema recept za dugovječnost. Možda je, po njegovom mišljenju, to došlo po ujaku Todoru Samardžiću, poznatom trgovacu stokom, koji se na onaj svijet preselio u 93-oj godini. Nije se izvlačio radeći za državu i na svom imanju u selu. Pomagao je i komšijama kad je god imao priliku. Pušio je skoro 50 godina, uvijek je pio i kavu i rakiju, ali u granicama i sa samokontrolom.

Danas živi od 375 maraka penzije. Materijalno ničim ne oskudijeva, ali mu fali životni saputnik, njegova užičanka Dobrila (umrla 2004.) sa kojom je u braku bio 56 godina i na put izveli sinove Marka i Božidara, koji su kao i mnogi drugi iz Seljana otišli za svojim hljebom. Marko rjeđe, a Božu dođe svakog vikenda pa i češće kad treba obaviti neki posao kod kuće i na imanju.