Kako žive izbjeglica u vili „Anđelina“ u Rogatici

Sreten Mitrović / 058.ba - 20. juna 2013. 058.ba

Izbjeglice u Vila Andjelina u Rogatici

Lena Babić, Dragan Pejdanović i Vida Matović

ROGATICA – Vila „Anđelina“ koja je izgrađena zahvaljujući angažovanju poznate holivuske glumice i ambasadora dobre volje UNHCR-a Anđeline Džoli od novembra 2011. u Rogatici je zamijenila kolektivni centar. U njoj je smješteno 13 izbjegličkih i raseljenih porodica. Bila je i 14-ta, ali je nažalost u međuvremenu na onaj svijet otišao Miodrag Makivić i njegova garsonjera još neuseljena.

– Najviše stanara vile „Anđelina“ je iz Goražda i Sarajeva. Među njima su tri porodice na socijalnoj pomoći, pet je penzionera sa ličnom i porodičnom penzijom, a ostali ni sami neznaju od čega žive. Tu i tamo nešto zarade radeći na crno, za dnevnicu ili nikako, kazuje Dragan Pejdanović (54) izbjeglica iz Sarajeva. On je po zanimanju elektro-mehaničar i borac prve kategorije Vojska Republike Srpske. U nedostatku posla u posljednje tri građevinske sezone išao je na rad u Soči u Rusiji.

– Od dolaska u Rogaticu, 1996. promijenio sam, dodaje Dragan, četiri kolektivna centra, ali ovo što sada imamo je iznad svih naših očekivanja. Ne plaćamo kiriju, a za sve ostalo je kao i svim drugim u gradu – struja, voda, komunalije…

Među stanarima vile „Anđelina“ je i starica Lena Babić (80) iz sela Vojnin kod Goražda. U Rogaticu je došla tokom rata 1992-1995. sa sestrom Marom i promijenila više kolektivnih centara. U garsonjeru u vili „Anđalina“ uselile su sa prvim stanarima, ali je Mara prije dvije godine umrla, pa Lena živi sama. Na pitanje kako joj je, ona kazuje: „Dobro“. To se prije svega odnosi na smještaj. Njena garsonjera odiše skromnom opremom. Sve je čisto i uredno. Živi od 120 maraka socijalne pomoći i ne žali se.

– Struju ne plaćam kao socijalno ugrožena osoba, a i netrošim je puno. Od svojih 120 maraka ostavim za hljeb i kafu, a za ostalo koliko bude. Najteže mi je obezbjditi drva za ogrijev, kazuje baka Lena.

I Vida Matović je izbjeglica iz Goražda. Živi sama od 200 maraka porodične penzije poslije smrti muža 2000-te godine. Bolesna sam a ne idem ljekaru. Nemam čime lijekove platiti. I meni su najveći problem drva za zimu. Treba mi zato najmanje 400 maraka i ja ih skupim na jedvite jade. Da ih skupim odričem se mnogo štošta. Zato na nas stare i iznemogle, društvo bi trebalo više pogledati. Nije sve samo smještaj. U našim uslovima on je dobar, ali mora se i živjeti, priča Vida.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.