Ko to tamo (ne)pjeva

SRNA - Radoje Tasić - 11. juna 2013. 058.ba

Pečenje rakije

VIŠEGRAD – Prije tridesetak godina Višegrad je bio veseliji gradić, prvenstveno, jer su u njemu živjeli veseliji ljudi.

Stanovnici u to doba, uglavnom, nisu bili pritisnuti osnovnim egzistencijalnim problemima, kao što je redovna plata, rješavanje stambenog pitanja, školovanje djece, obezbjeđivanje zimnice, ljetovanja ili zimovanja.

Povod za brzo okupljanje društva da se „okrene jagnje“ i „obrne gajba piva“ lako se nalazio. Bili su to rođendani, imendani, babine, ženidbe, diplome, odlazak u JNA ili jednostavno slavlje bez nekog vidljivijeg razloga.

A na slavlju, uz „klekovaču BB“, liker „amaro“, „teretno“, „sarajevsko“ ili „nikšićko“ pivo, uz obavezno meze, uglavnom se – pjevalo.

Poznate višegradske mehane gdje konobare nisu pitali „može li se zapjevati“ bile su „Čađava“, bašta „Grila“, „Kod dva ribara“ ili stari „Panos“.

Slavilo se i u bifeima na željezničkim stanicama, u drumskim kafanama, kasnije i motelima pored magistralnog puta Višegrad – Dubrovnik ili Višegrad – Beograd.

U tim birtijama okupljali su se rakijaši koji bi s posla svratili „na po jednu“, a onda se zapili, razgalamili i zapjevali izvorne narodne pjesme sa čuvenim „podvikom“.

„Oj, rakijo šljivo meka, ko da te je žena pekla“, „Zlatiborom ovce pasu, čini mi se moje da su“, „Kad se moja usta raskorače, sama pita iz tepsije skače“ – poznate su ojkalice iz tih vremena.

Bili su poznati i višegradski bekrijaši. U kafani „Kod Avde“ u Dobrunu pjesmu je započinjao boem Leka, koji je, kako je pričao, „čašćavao i milicajce da ga ne kazne i da bi kroz pjesmu dušu olakšao“.

Pijani gost je u kafanu „Čađava“, koja i danas krije niz uspomena – posebno višegradskih željezničara, ulazio na konju!

Bilo je i, tada opasnih, pjesama, koje bi se „otele“ pripitom gostu, a završavale su sa šest mjeseci u Centralnom zatvoru u Sarajevu, pošto je među meraklijama bilo i milicijskih doušnika.

Nije se samo pjevalo po kafanama. Pjevali su učenici seoskih škola na putu. Posebno se pjevalo, onako narodski, na slavama: „Bardačiću žuti što domaćin ćuti“.

Na svadbama su posebno bili priznati pjevači koji su pjevali „podvikom“ u duetu, u kome je jedan „vodio“ a drugi „potpomagao“.

Znalo se desiti da se i na daćama poneki seoski pijanac „otkači“ pa zapjeva za pokojnikom, ali mu niko to nije zamjerao.

Posljednjih godina ne čuju se pjesame u višegradskim kafanama. Nema ih „ni za lijeka“, što bi rekao narod.

LJudima pritisnutim brigama i neimaštinom nije ni do pjesme ni do posebnog raspoloženja.

„Živa“ muzika trešti jedino u gradskim kafićima u dane vikenda, a na Bikavcu se čuje pjesma iz restorana kada su velike svadbe.

U selima, u jesen, kad „prodade“ kazani, ponekad se začuje sjetna pjesma: „Nesta selo, ni zvono ne zveči, rakija mi moju tugu liječi“.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: ,