Ljepota rzavskih bregova

SRNA - 28. oktobra 2013. 058.ba

Višegrad-Andrićgrad panorama

VIŠEGRAD – Najčuveniji od njih, ne po ljepoti i visini, položaju i uticaju na grad jeste Bikavac, koji se pročuo zahvaljujući pjesniku i muzičaru Dragiši Nedoviću iz Kragujevca. Dragiši se, opčinjenom ljepotom Višegrađanke Kike i tajanstvenim večerima na hladnjaku na Bikavcu, oteo uzdah iz kojeg se izrodila pjesma i u njoj stih „U lijepom starom gradu Višegradu“…

Višegrad je varošica koja se „ugnijezdila“ u „procijep“ dvije rijeke – jedne moćne i blistave, a druge tihe, krivudave, primirene sve do teških kišnih dana, kad pobjesni i pomahnita i nosi sve red sobom.

Najbolji pogled na grad na vodi jeste sa rzavskih bregova, načičkanih i natkrivljenih nad jezgrom grada, osjenčenih iz pravca Dobruna, obraslih šumom, izrovanih njivama i presvučenih tepihom livada.

Tim čarobnim bregovima nije odolio ni Ivo Andrić koji je zapisao da su mu „u prvim sećanjima uvek isti, a bez prestanka promenjivi u boji.“

„A najčudesniji su u jesen, kad se sve menja i preobražava, pojavljuje, skriva i nestaje. Tada se na bregove prelije zrelost i sjaj i toliko boja koliko ih može dati sunce u plođenju sa zemljom, vodom i vazduhom.

Pocrveni u svim nijansama ruj i udikovina, požuti leskovina i jasika, potavni i brzo opadne lišće na divljakama, a kroz gole grane se ukaže pokoja breza, sive i srebrnaste dođu pokošene livade, a pregorela smeđa strništa, paprat dobije boju rđe i još se poneki grm seti da proceta, i šipci zarude, i grog i drenjak počnu da dozrevaju“, zapisao je o rzavskim bregovima Ivo Andrić.

Najčuveniji od njih, ne po ljepoti i visini, položaju i uticaju na grad jeste Bikavac, koji se pročuo zahvaljujući pjesniku i muzičaru Dragiši Nedoviću iz Kragujevca.

Dragiši se, opčinjenom ljepotom Višegrađanke Kike i tajanstvenim večerima na hladnjaku na Bikavcu, oteo uzdah iz kojeg se izrodila pjesma i u njoj stih: „U lijepom starom gradu Višegradu…“

Pjesma je nadživjela generacije zaljubljenih koji su „sevdisali“ na Bikavcu u sjenkama starih crvenih kestenova, japanskih bagremova i lipa, ona je postala i muzički prepoznatljiv znak grada na Drini i Rzavu, urezala se u kolektivno pamćenje ljudi na ovom prostoru.

Taj hladnjak, koji su izgradili Austrijanci, gdje su uživali gledajući dvije rijeke, proslavio je stoti rođendan – kao i pruga uskog kolosijeka i tunel koji je načinio živu i nikad nezaraslu ranu na opjevanom brdu.

Kroz ovaj tunel, dugačak samo stotinjak metara, 68 godina je garavi „ćira“ poslije dugog puta od Sarajeva ili Priboja ulazio na željezničku stanicu u gradu na Drini, koja je imala osam kolosijeka.

Ukidanjem pruge 1974. godine iz tunela su uklonjene šine i on je, preko noći, postao saobraćajnica za automobile i nesigurna staza za pješake.

Lokomotiva parnjača stigla je, poslije 32 godine kašnjenja, iz Mokre Gore ponovo u Višegrad. Staje na samo stotinjak metara od još čađavog tunela. Starim željezničarima se čini da tunel ima ruke i da ih očajnički pruža da u svoju utrobu uvuče i parnjaču i vagone.

Brid puta dijeli dva višegradska brijega – Megdan i Bikavac. Megdan sa hramom u podnožju starog grada Pavlovića, jedno od prvih naselja u Višegradu, mjesto gdje su vojske logorovale i kasarne se pravile, spustio je svoje ogranke sve do Ćuprije na Drini. Sa Megdana se kao na dlanu vide – Ćuprija, linije rijeka, njihovo ušće i pitoma drinska dolina.

Za vrijeme velikih poplava od Drine na ovaj brijeg, u sigurno, dalje od matice poludjele rijeke – pisao je Andrić – bježali su i Srbi, i muslimani, i Jevreji, jer „niko kao velike nevolje ne zbliže ljude i nacije“.

Na uzvišici Mejdan završio je Andrić i roman „Na Drini ćurpija“, gdje vidi Alihodžu kako, kao i jedno vrijeme iza njega, umire u smrtnim trzajima, dok dolje u čaršiji zjapi praznina prepolovljenog mosta, zadužbine Mehmed-paše Sokolovića.

Tu je i brijeg Stražište – samo ime mu govori o značaju u vrijeme kad sablje i puške progovore /danas sa zaraslim rovovima i saobraćajnicama/, koje se, u ovim krajevima, obnavljaju svakih pedesetak godina.

Na fotografijama od prije stotinjak godina vidljive su gole padine, bez kuća i drveća, pust prostor, koji je ličio na neko tužno napušteno brdo, ukleto za sva vremena.

Velji Lug /velika šuma/ načičkan je kućama i obrađenim imanjima. I on je vidikovac za drinsku i rzavsku dolinu, zakačen na padine brda Panosa. Stariji Višegrađani se sjećaju i Veljeluške zadruge, prodavnice u varoši, koja je bila najbliža naselju na desnoj obali rijeka.

Prema Andrićevom pisanju, lijepa Fata Avdagina iz sela Nezuci, na tvrdnju njenog đuvegije da će je njegov otac „nevjestom zvati“, prkosno je odgovorila: „Hoće kad Velji Lug u Nezuke siđe“.

Tako je Velji Lug ušao u literaturu i narodno predanje, a ova misao se koristi kad se želi izraziti nešto što je nemoguće da se ostvari, jer je lijepa Fata između očevog „da“ i svoga „ne“ zaustavila svatove i sa Ćuprije se vinula u Drinu.

„Najveći je Goleš – šiljat, posve go vrh egzotičnih linija, iznad šuma i svih bregova, gospodar istočnog horizonta“, napisao je Ivo Andrić o ovom brdu u priči „Rzavski bregovi“.

Sa Goleša Višegrađanima progrijava sunce, on je i dalje simbol prkosa i skoro nebeskih visina, na njemu danas caruje borova šuma i krstare divlje životinje. I on je jedan od rzvaskih bregova, kome, po Andriću, „život prolazi u zdravoj jednoličnosti“.

Višegradski, drinski i rzavski bregovi danas su puni živosti i života. Asfaltne trake su kao artirije izbrazdale njihova tijela, to su učinile i „crne guje“ – što bi rekli Tarabići za vodovodne cijevi, na njima gospodare objekti repetitora, raznih vrsta, niču nove kuće i građevine, a sve nauštrb njiva, livada i voćnjaka.

Sve kuće sa rzavskih i drinskih bregova licem su okrenute prema Drini i biseru na njoj – Ćupriji staroj tačno 436 godina.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.