Pastoralna tišina jesenjeg dana

02.10.2013.

jesenje boje 2

VIŠEGRAD – Seljaci u višegradskom kraju, u selu Bijela, do Miholjdana “srade” ljetinu, oberu ono malo kukuruza na “ponjava” njivicama, još zelene plodove paradajza skinu za zelenu salatu i uberu mahune boranije da zrna iskoriste za pasulj zvani “šarajica.“

Jabuke “zečuše” i “bedrike” – na motke nasađenim beraljkama strpljivo jednu po jednu skidaju sa grana kruške “zimnjače”, čija su stabla sve rjeđa u ovim krajevima – odlažu u sanduke u kojima je nekad bilo djevojačko ruho, provjeravaju prepune kace da se džibra ne “prevrne“.

Drva su ranije pripremljena i složena na gomile, a pregršti žita daju se otežalim svinjama da “slanina bude šarenija“.

I sve to rade dok kasna jesen ne ogrne plaštom brda i planine onim čudnim raznobojnim ćilimom, čije se boje iz dana u dan, od jarko izraženih pretvaraju u svjetlije, pa onda sivije kad lišću dođe kraj i neumoljivo počne padati sa grana na mokru zemlju.

Plodovi jeseni

Kasna jesen unosi poseban mir u seoska dvorišta, na proplanke, u šljivike u kojima na granama samuje poneka šljiva, u stabla jabuka na kojima su domaćini ostavili po nekoliko crvenih plodova “za `tice i ostale živuljke“, jer i one moraju od nečega živjeti.

U tihom jesenjem popodnevu samuju još neposječene glavice kupusa, njiše se na povjetarcu jesenja ruža “georgina”, strepeći od mača oštrih jesenjih mrazeva.

I pčelinjaci se umirili, iz košnica ponekad izleti tek pokoja pčelica da skine preostali polen sa kasnojesenjih cvjetova ili donese vode za zakasnjelo pčelinje leglo.

Mrazovac je već prošarao livade i najavio oštru i dugu zimu. Starica Jovanka u pletenu korpu bere pečurke “jesenke” ili rujnice, kupljence – gljive sa prstenom na izduženim vratovima – i puhalice kojima vlaga, kiša i rijetki trenuci sunčeve svjetlosti produžavaju život.

Pastoralnu tišinu jesenjeg popodneva remeti jednolična jeka zvona na ovci “zvonari” iz prorijeđenog stada koje mili uz još mrazom nedirnutu travu čudne zagasitozelene boje.

I potočići, umotani u jarko crvene boje rujike, klijena, divlje trešnje i jasike, šapuću talasima koji nastaju prelivima vode preko bjeličastih i ispranih kamenih oblutaka.

Seoske kuće, okačene na padinama brežuljaka, u pazuhu dubodolina, proviruju – skoro krijući, kroz blještavilo boja – na skoro zarasle puteve i puteljke sa naherenim ogradama od tesanih dasaka.

NJihovi odžaci liče na nijeme spomenike nekadašnje živosti i opominju i vape da preko lučevog praga kroči domaćinova noga ili još bolje pretrče nestašna dječica. Samo se iz ponekog, kao na đačkim crtankama, izvijaju pramenovi dima.

Dim stidljivo puzi uz krušku “kolačušu”, iz prastare kačare u kojoj domaćin Milan u kazanu čučavcu peče rakiju od šljiva – požegača i mikavički.

Vatra ispod kazana unosi snagu topline u rasturenu kačaru, u dušu rakidžije koji se sjeća kako je, ne tako davno, na ovom mjestu, dok je “mučenica” iz lule tekla, sa njegovim ocem Neđeljkom pjevalo cijelu jesenju noć po nekoliko seoskih gazda i dokoličara.

Sunce još jednom proviri iza – kao pamuk smotanih oblaka i obasja vijence planina oko sela u njihovom podnožju.

Boje lišća i drveća dobiše oku još ugodniju i tajanstveniju nijansu, spremajući se da utonu u plašt tame. A sutra će predio izgledati sasvim drugačije.