Intervju: Slađana Ujić, predsjednica Udruženja žena „Snop“

SVJETSKI USPJEŠNA – LOKALNO KREATIVNA

ROGATICA – Slađana Ujić iz Gučeva kod Rogatice izuzetan je primjer uspješne i kreativne žene sa ruralnog-seoskog područja. Na tu temu sa njom smo razgovarali za 25. broj časopisa za kulturnu i duhovnu prosvjetu „Soko“-Dobrun. Ljubazno se odazvala za ovaj intervu i svojim odgovorima najbolje odslikala svoju izuzetnu stvaralačku ličnost, koja je prepoznata i u svijetu.

Soko: Za svoju sveukupnu aktivnost u 2013. godini ste dobili prestižno međunarodno priznanje. Jedna ste od deset žena koje su dobile nagradu za žensku kreativnost u ruralnom životu, od strane vrhovne svjetske ženske fondacije (World Women Summit Foundation).

S. Ujić: Da. Ova nagrada se inače dodjeljuje od 1994. godine za doprinos unapređnju položaja žena na selu i prvi put dolazi na područje Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, a četvrta je po redu dodjeljena na području zemalja bivše Jugoslovije.

Soko: Šta za Vas znači ovo značajno i rijetko priznanje na ovim našim prostorima.

S. Ujić: Sigurno da me raduje spoznaja da neko ipak negdje daleko vrednuje sve te napore koje sam, kao žena sa sela, uložila sa namjerom poboljšanja položaja žena na selu. Sa druge strane, priznanje je i obaveza više. Ono je nešto što mi sada ne daje za pravo da stanem, iako sam premorena u ovoj borbi. Sada više nego ranije valja ići dalje.

Same kreirale borbu protiv siromaštva

Soko: Posebno ste se istakli osnivanjem i radom Udruženja žena „Snop“ koje uspješpno djelu u Gučevu kod Rogatice. Od kada ste aktivni i koliko članica okupljate.

S. Ujić: Udruženja žena „Snop“ smo osnovale 2005. godine kao odraz potreba žena sa sela i rješavanja onih problema koji se tiču, ne samo poljoprivredne proizvodnje, već i uslova života i alternativnih vidova privređivanja u ruralnoj ekonomiji. Drugim riječima, borba sa jednim fenomenom o kome svi govore, a malo efekata na terenu imamo od te priče – fenomenom siromaštva. Ta pojedinačna borba nas je okupila oko zajedničkog cilja. Nas 11 žena, te 2005. godine, riješene da ne optužujemo nikoga za težak život, krećemo sa kreiranjem rješenja gorućih problema u zajednici u kojoj smo živjele.

Soko: Koje su glavne aktivnosti Vašeg Udruženja i kako je ono u početku bilo prihvaćeno u Gučevu, Rogatici pa i šire.

S. Ujić: Prvi projekti su se ticali infrastrukturnih potreba, kasnije poljoprivredne proizvodnje i ekonomskog osnaživanja žena na selu. U momentu kada smo mi počeli sa svojim aktivnostima nije postojala Strategija ruralnog razvoja ni na nacionalnom ni na lokalnom nivou, ali danas kada se osvrnemo, primjećujemo da su se naši projekti, odnosno pravci djelovanja u potpunosti uklapali sa definisanim ciljevima strategija koje su se kasnije donosile i usvajale. A kako je bilo prihvaćeno Udruženje na početku, pitanje je na koje se ne može odogovoriti niti sa pozitivnim niti negativnim stavom i odgovorom. Uvijek imate ljude koji pozdravljaju sve napredne ideje i koji ih razumiju, prije svega. Imate i one koji to ne mogu razumijeti, ali i treću kategoriju koji to ne žele. Ali, bez obzira na sve te različite stavove, mi smo znale zašto i kuda idemo i samim tim smo iznalazile način kako da se krećemo između svih tih energija, a da nam one ne mijenjaju kurs kretanja.

Porodica – najveća podrška

Soko: Sigurno je bilo nerazumjevanja, ali ko vam je u Vašem radu bio najveća podrška.

S. Ujić: Porodica.

Soko: U najkraćem, predstavite Vaše Udruženje danas.

S. Ujić: Udruženje žena „Snop“ danas predstavlja organizaciju sa jasno definisanom vizijom i prepoznatljivim imidžom. To je organizacija koja zagovara priču o neizostavnoj ulozi žena sa sela u razvoju ruralnih zajednica.

Soko: Koje ste do sada projekte uspjeli realizovati.

S. Ujić: „Povratimo život selu“-rekonstrukcija dijela školskih prostorija u područnoj školi u Podgaju i privođenje namjeni za rad udruženja i Mjesne zajednice Gučevo; „Voda život znači“ – izgradnja vodovoda za par domaćinstava i školu u Podgaju; „Resursno-edukativni centar za žene i djevojke na selu“ – informatički opremljene prostorije Udruženja i pokretanje kurseva inforamtike za djecu na selu, kao i radne i kreativne radionice za žene; „Ekonomsko osnaživanje žena na selu“ – nabavka mašina za vlačanje vune; „Očuvanjem tradicije do poboljšanja budžeta“ – nabavka razboja za tkanje i osnivanje radionice tkanja; „Žene i ruralni razvoj“ – postignut sporazum sa opštinama Sokolac, Han Pijesak i Rogatica o podršci provođenju mjera iz Akcionog plana za unapređenje položaja žena na selu, koji je dio operacionalizacije Strategije ruralnog razvoja Republike Srpske; „Uređenje izvorišta Vrela Seljani“ – uređnje prostora oko gradskog izvorišta u Seljanima; „Promocija Zakona o ravnopravnosti polova“ – u 13 mjesnih zajednica u opštini Rogatica, savjetima mjesnih zajednica, predstavljen Zakon o ravnopravnosti polova; „Plastenička proizvodnja“- nabavljeno 14 plastenika površine 100 metara kvadratnih i drugi projekti.

Soko: Da li Vam ova najnovija nagrada i priznanje pomažu u lakšem pronalaženju donatora.

S. Ujić: Tamo gdje se traže reference organizacije i osoblja koje je vode, pretpostavljam da će imati neku težinu, ali ne oslanjam se previše na to i ne očekujem mnogo od toga.

Soko: Osim rada u Udruženju kako uspjevate na vrijeme uraditi sve porodične obaveze i koliko Vam u tome pomažu vaši ukućani.

S. Ujić: Porodične obaveze ne budu uvijek odrađene na vrijeme. To i jeste cijena ovog posla. Ako želite rezultat, prioriteti se nekada moraju postaviti drugačije. Društvene obaveze, vrlo često na uštrb porodičnih. Ja sam imala sreću što je moja porodica razumjela sve to što sam radila i imala sluha i strpljenja. Ipak sam svojim nadljudskim naporima pokušavala nadomjestiti svako svoje odsustvo i uspijevala sam ipak ostati i dobra majka, supruga, snaja. To u generacijski složenoj patrijarhalnoj porodici nije uvijek lako, ali je moguće. Pored svega što želim postići u ovom novom vremenu u kome moramo da živimo po nekim novim pravilima i modelima, za mene je ipak najvažnije da održim i sačuvam zdrave porodične odnose i vrijednosti koje su iznad svih i svakih drugih.

Potrebno vratiti život selu

Soko: Šta bi društvo, u opštoj krizi, trebalo učiniti da još više oživi selo, poljoprivreda i aktivnost žena, ali i muškaraca u ruralnim područjima.

S. Ujić: Neophodno je uspostaviti ravnotežu urbanog i ruralnog područja. Uzrok siromaštva u svijetu je ruralno siromaštvo. Ako se zna uzrok neke bolesti, onda je lako i liječiti. U našem slučaju potrebno je vratiti život u selo. To ne znači fokusirati se samo na poljoprivrednu proizvodnju, već i sve druge aspekte života. A za to nije dovoljna briga samo jednog ministarstva, u našem slučaju Ministarstva poljoprivrede, kome se pripisuje najviše, ili sve nadležnosti. U borbu za razvoj ruralnih zajednica treba integrisati napore svih drugih ministarstava, ali i lokalnih zajednica. One su, po meni, u ovom momentu najodgovornije. Ako ne mogu „amortizovati“ sve neke sistemske propuste, onda mogu krenuti inicijative iz njih da se ti propusti otklanjaju. To zapravo i jeste pristup“ odozdo prema gore“, koji je jedan od principa LEADER pristupa, u svijetu provjerenog modela razvoja ruralnih zajednica.

Oživljavaju tradicionalne vrijednosti srpske porodice

Soko: Dosta ste učinili na oživljavanju narodne tradicije Romanijskog i Rogatičkog kraja.

S. Ujić: Možda smo uradile dosta, ali treba uraditi mnogo više. Treba raditi na promjeni svijesti našeg čovjeka, koji se nerijetko stidi svojih korijena, svoga porijekla. Koji olako zaboravlja i zapostavlja tradicionalne vrijednsoti srpske porodice, nipodaštava kulturno bogatstvo svoga naroda diveći se i ustupajući mjesto nekim modernim trendovima koje vjetrovi donesoše, niti znamo otkuda niti od koga. Narod koji ne drži do svog izvora, svoje tradicije, svoje kulture, on ostaje bez svog identiteta, on prestaje da postoji. Mi smo svjesne toga i mi branimo i otimamo od zaborava ono što nismo mi stvorili, nego što smo naslijedili i preuzeli dug da ćemo isto predati našoj djeci.

Soko: Sa kojim Udruženjima najviše sarađujete.

S. Ujić: Sa Udruženjima koja se bave srodnim djelatnostima. Između ostalih, istakla bih saradnju sa seocijom Kućne radinosti Srpskog sokolskog društva, „Soko“, iz Dobruna kod Višegrada.

Bez stalnog posla i pored dokazane sposobnosti

Soko: Da li je ova svjetski priznata nagrada bila nekome motiv da Vas stalno radno angažuje u oblasti u kojoj ste se višestruko dokazali.

S. Ujić: Na žalost nije, iako godinama tražim stalni posao, kako bih kvalitetnije mogla da se posvetim onom što znam da radim. Da znam i hoću raditi, to sam valjda i pokazala. Ne želim da vjerujem da naše društvo ne drži do vrijednosti koje sam ja pokazala i koje promovišem. Vjerujem da su možda moje neke nesrećne okolnosti da dođem do stalnog zaposlenja krive da do njega nisam došla. U traganju za odogovorom molim se Gospodu Bogu da mi da mudrosti i snage da izdržim i prihvatim sve to što mi se dešava na tom planu.

Soko: Vaša poruka seoskim ženama, ali i onim koje su iz njega otišle u grad, gdje se bez posla i bez zemlje teško snalaze i još teže žive.

S. Ujić: Moja poruka ženama koje su ostale na selu, ma koliko im život tegoban bio, je da budu ponosne na sebe i svoj izbor. Da budu svjesne da su one braniteljice jedine nam još neoskrnavljene institucije i svetinje – porodice, koja je u selu sačuvana u svom izvornom obliku sa svim moralnim obrascima i vrijednostima.

Onim ženama što su iz njega otišle, voljno il`nevoljno, poručujem da ne zborave na svoje selo, da mu se, ako fizički nisu u mogućnosti da mu se vrate, dušom vrate i njeguju ono što su iz njega ponijele.