Kad je flaša bila bogatstvo

SRNA - 04. januara 2014. 058.ba

Boško Jevtić

VIŠEGRAD – Višegradski kraj pamti teška vremena u prošlosti kada su šivaća mašina i flaša u kući predstavljale nemjerljivo bogatstvo.

Pamte ljudi gladne godine – kad su hranu dobijali „na tačkice“, a oni bili dužni da daju državi obavezu u žitu, povrću, voću, rakiji i mesu, ali neimaština je i dalje carovala u mnogočlanim seoskim domaćinstvima.

Sedamdesetogodišnji Boško Jevtić, rodom iz sela Staniševca, penzioner nastanjen u Vardištu, sjeća se dobro decenije između pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.

„Svako domaćinstvo je peklo najmanje po 100 litara rakije, ali je bilo lakše to odraditi nego nabaviti flašu. Rakija se iz drvenih buradi vadila paljkom – vrstom osušene tikve, od koje su se pravile specijalne sprave za ovo piće, pa i neka vrsta posude za njegovo ispijanje“, priča Boško.

Staklena flaša se kao dragocjenost čuvala samo za posebne prilike. Bez rakije u flaši nije se moglo ići ni na seoske svadbe, babine i daće. „Domaćini su nosili prilog na svadbu. Onda čajo za sofrom viče: ‘Miloš sa ženom Milenkom doš’o i dinio tevsiju pite, kolo ‘ljeba, dvadeset jajcadi… mladi kombinu, a mladoženji – flašu rakije“.

Da bi se vrijednost, kao što je bila staklena flaša, sačuvala i da se ne bi izgubila ili zamijenila na svadbi, žene su je obilježavale znakom raspoznavanja.

Ako je domaćica zaboravila da nekim končićem oko grlića obilježi flašu ili komadom žice – onda bi se kod tog godeta prisjetila, krijući bi se sagnula, zubima odgrizla uzicu sa vunene čarape, koju su zvali obuvača, i brže-bolje vezivala svoju staklenku.

„Dešavalo se da žene – kad krenu kući sa svadbe, daća ili babina – dignu pravu izbunu koja je od flaša njihova, pa su se znale i pobiti, i to – flašom u glavu“, prisjeća se starina Boško. U Boškovom sjećanju su mnoge druge dogodovštine vezane za njeno veličanstvo – flašu.

„Pošalje planinka domaćica dijete da u flašu kupi gasa, a ono na putu do prodavice, udaljene i po pet-šest kilometara, padne i razbije flašu. Kući, jadno, nije smjelo doći, bojalo se batina“, veli Boško.

U to vrijeme imućniji seljaci imali su flaše „litrenjake“, „polukilice“ i „pivarice“. „Pivarice“ su bile prava rijetkost i jedna je služila često za dva sela.

Dolazi pop da „sveti“ vodicu, a baba viče unuku:“Trči u selo kod Stake, pozajmi ‘pivaricu’ da popu natočim rakiju i ne osramotim se!“.

Boško je zapamtio da je u to gladno vrijeme, kad je u njegovoj kući bilo i po 18 čeljadi, ipak, svako domaćinstvo moralo imati tri flaše. Jedna je bila za gas za lapmu, druga za zejtin, a treća „stojeća“ za svečane prilike i običaje kao što su svadbe…

Sve flaše tada su imale čep od kočanjike – okrunjenim klipom kukuruza.

„Samo poneka familija u selu je imala čitav servis flaša – mehanski litar, pola litra i frtalj. O tome su oni koji su iz ovih staklenih posuda pili rakiju kod gazda danima pričali na kosidbama, prelima i sijelima“, sjeća se Boško.

Do pojave staklenih flaša rakiju su domaćini na slavama služili iz bardaka – zemljanih posuda kupovanih od grnčara oko Užica, posebno u selu Zlakusi.

Gazda je rakiju iz bardaka na slavi sipao u čaše „đurovače“ ili „trojke“. Govorilo se „za slavu tri čaše iz bardaka, a za ‘ne daj, Bože’ – samo jedna“.

Bardak je ušao i u narodne pjesme koje su pjevali gosti kad se ponapiju „meke“ rakije – tanke „osmice“ /osam gradi/, pa podviknu: „Bardačiću žuti, što domaćin šuti; kad domaćin šuti, svi su gosti ljuti!“.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: ,