“Tuljak” je samo u priči ostao

17.01.2014.

Vodenica u Bijeloj kod Višegrada

VIŠEGRAD – U Bijeloj, kod Višegrada, poslije Drugog svjetskog rata bilo je pet vodenica koje su dobijale snagu sa Potoka koji je formiran iz tri izvora kod Klijena u Čadinoj bari, a čuveni “tuljak” ostao je simbol tog vremena.

Za svakog nesrazmjerno građenog, patuljastog, debelog čovjeka, kratkog vrata, dugih ruku i kratkih nogu u selu Bijela kod Višegrada seljaci su govorili: “Vidi ga, pravi `tuljak`”.

Kraj ustave uobičajeno je stajao badanj, sagrađen od šupljeg stabla ogromnog drveta, šireg na vrhu, gdje je sa lakomice stizala voda sa potoka…

Na kraju badnja bio je – `tuljak`. To je više drvenih nejednako debelih prstenova koji se sužavaju i na kraju ostaje samo jedan sa malim otvorom, kroz koji u jakom mlazu bije voda.

“Tuljak” se pravio od sirove bukovine koja nabrekne u vodi i pošto iz nje nikad ne izlazi na vazduh ne može se rasušiti, istruliti i pokvariti – objašnjavali su stariji.

Nije bilo lako sagraditi vodenice na obali potoka koji za vrijeme provala oblaka i teških kišnih dana i proljećnih bujica pobjesni, raznese obale, navuče šljunak i kamenje iz Kulača, a 1953. godine je sa sela Stoca svukao niz kulačke stijene Vukadina Šimšića, čiji se grob i danas nalazi ispod puta na Podomaru.

Majstori za vodenice bili su Mićo iz zaseoka Potok i Milovan iz Mitrovića, koji su i sami bili vlasnici ovih mašina za mljevenje žita.

Najbolji za gradnju “tuljaka” bio je dunđer Mićo, koji je specijalnim alatom pravio drvene prstenove i majstorski ih uklapao jedan u drugi kao da su dječije igračke.

Vodenica u Bijeloj kod Višegrada

Pored Mićine ili potočke vodenice “čeketalo je čeketalo”, kao i na Milovanovoj ili Mitrovića vodenici, pa Mirkovoj i Golubovićkoj, koja se nalazila na samom ušću Potoka u rijeku Rzav, u mjestu Gaz.

Seljaci koji su mljeli žito u vlastitim vodenicama i kojima je vlast naplaćivala porez – davali su gazdama ujam.

Ispod livade Češama bila je i redovnička vodenica na kojoj su pojedini seljaci, po već utvrđenom rasporedu po danima, mljeli svoje žito.

U selu se pričalo da je neki momak iz Veletova, idući svakim radnim danom pored vodenice “redare” na posao u fabriku “Terpentin” u Dobrunu, skinuo “tuljk” sa već trošne i otpisane građevine, čiji je vodeničko kolo davno prestalo da se okreće.

Ovaj neobični dio vodenice odnio je kući, a sutradan je kupio lutriju i “na njoj” dobio pozamašne pare, od kojih je podigao kuću u Lazarevu u Srbiji.

Utabani seoski nogostop vodio je nizbrdo pored Potoka sve do pruge ili štreke – kako su je bake zvale – i prolazio je pored svih vodenica.

Đaci su, dok ne ojačaju, bojažljivo hodili pored drvenih nakrivljenih vodenica, sjećajući se priča starijih da se oko njih “vrzmaju vile i vilenjaci” i da su neki, koji su noću mljeli žito, “prividili” i skoro izgubili razum.

Na Bijeljanskom potoku sad samuju jedino ostaci Mirkove vodenice, zarasle u šiblje i šikaru.

Nakrivljen vodenički kamen viri iz travuljine, a “tuljka” odavno nema, jer ga je neko, poslije priče o srećniku iz Veletova, odnio da mu “donese sreću”.