Svjedočenje ratnog vojnog zarobljenika

Mira Andrić - 11. marta 2014. 058.ba

Desimir Šimšić

Prizivajući slobodu čekali smo braću iz otadžbine

VIŠEGRAD – Desimir Šimšić je rođen 21. novembra 1919. godine u selu Stolac kod Dobruna. Kada je Njemačka napala Jugoslaviju 1941. godine, Desimir je bio aktivan vojnik, pješadinac, kraljeve Jugoslavije sa rasporedom u Sloveniji u mjestu Vrhnika.

Kao i svaki punoljetni mladić tog vremena, ispraćen je u vojsku sa pjesmom, djevojačkim suzama i roditeljskim blagoslovom da bude čestit i pošten vojnik dostojan kralja i otadžbine. Krenuo je sa nadom da će se nakon 19 mjeseci u miru vratiti kući, oženiti i formirati porodicu. Međutim, tok njegove sudbine, kao i hiljade srpskih golobradih mladića, promijenila je okupacija njemačke sile na Balkanu.

„Tih dana aprila, četeres prve godine, bile su nam prekinute veze sa komandom i naš komandir čete, koji je bio crnogorac, rekao nam je da se povlačimo kući i prema Srbiji. Prebacivali smo se kako smo znali i umjeli. Kilometrima smo pješačili, zaobilazili glavne saobraćajnice, da bi izbjegli njemačke patrole. Nekako smo stigli do Ljubljane i tu se ubacili u voz za Zagreb. Tada sam prvi put vidio njemačke vojnike. Nastavili smo putovanje za Sarajevo, međutim, u Bosanskom Brodu je bio srušen most na Savi i tu smo se morali prebacivati čamcima na drugu obalu. Dalje smo preko Doboja putovali prema Sarajevu, misleći da nas niko neće uznemiravati. Bili smo nenaoružani i nismo predstvaljali nikakvu opasnost za Nijemce. Ali samo što sam iskoračio iz voza u Sarajevu, tu su nas čekale njemačke patrole. Odmah su nas pohapsili i sproveli u logor, tada se zvao Filipovića lager (nakon rata kasarna „Maršala Tita“). To je bio sabirni centar za vojne zarobljenike, bilo nas je na hiljade“, priča starina Desimir svoju ratnu priču iz 1941. godine.

Put u zarobljeništvo

Prema njegovom svjedočenju, iz sabirnog centra svi zarobljenici su specijanim vozom transportovani za Njemačku. Na tom putu još uvijek nisu dijeljeni po nacionalnoj osnovi.

„Sjećam se bilo je proljeće. Trpali su nas u vagone. Razmišlajo sam o Vaskrsu u rodnom Stocu. Moj otac i majka su imali nas jedanasetoro djece. Dok sam putovao u nepozantom pravcu u mislima sam bio sa njima. Imao sam šest sestara i četiri brata. Svaki vagon su obezbijeđivala po četiri naoružana njemačka vojnika. Nije nam bilo izlaza, jedino u smrt. Kada smo prolazili kroz Hrvatsku, ustaše su nam na kape stavile znak Pavelićeve NDH. Putovali smo preko Osijeka ka Mađarskoj i dalje za Njemačku. Međunarodni Crveni krst nam je u Osijeku podijelio hranu“, prisjeća se Desimir dugog putovanja u zarobljeništvo.

On dalje navodi da su po dolasku u Njemačku bili smješteni u logor ograđen žicom. Bio je to Stalak 4D i Stalak 4B. Kaže da su na tu ogromnu poljanu svakodnevno pristizali transporteri ratnih vojnih zarobljenika iz Jugoslavije, Poljske, Bugarske, Rusije, Francuske, Češke…

Za naciste sam bio samo broj

“Tu sam na metalnoj pločici dobio svoj broj 84.635 i to je bilo moje ime i prezime. Na leđima na bluzi sam imao KG – kange fange (ratni zarobljenik) a na pantalonama iznad desnog koljena bio je ušiven crveni trokut. Nosio sam ta obilježja sve do oslobođenja. Odvodili su nas u grupama po 15 u radne logore. Prvo smo bili u rudniku koksa a kasnije su nas prebacili kod jednog gazde koji se zvao Vencel“, priča nam deda Desimir i dodaje da je njegov novi raspored bio na farmi krava, koja je brojala oko 300 grla. On je bio zadužen da hrani i muze 22 krave i da čisti štalu. Osim toga u sezoni je sakupljao žito, tovario vreće i radio sve što mu se naredi. Ko nije htio da radi, taj dan nije dobijao hranu. Desimir priča da su iscrpno radili po osam sati dnevno, imali su posjetu ljekara i bilo im je dozvoljeno da primaju pakete od kuće.

Paket nije smio biti teži od 5 kg a sadržaj paketa je podrazumijevao: rublje, obuću, cigarete, sapun, karte za igranje i zivotne namirnice koje se ne kvare i mogu izdrzati duzi transport, kao što su suva slanina ili suvo meso, suve šljive i slično. Kolače su dobijali samo za katolički Božić i Uskrs.

Pisma je kući slao na adresu rođaka, nekog Popovića u Mokru Goru, koji je imao vezu sa njegovim ukućanima.

“Tražili su od nas rad, red, disciplinu i pokornost. U ropstvu sam bio 4 godine, 4 mjeseca i 8 dana. Muslimane i Hrvate iz moje grupe su povukli u NDH nakon dva mjeseca boravka u logoru.

Oslobodili nas Srbi-Krajišnici

U aprilu 1945. nas je oslobodila Deveta Američka Armija. Nijemcu su tada odmah izbacili bijele zastave a mi smo počeli dobijati bolju hranu. Sjećam se zaklali su nekoliko krava za naš kazan. Kad su se Amerikanci pojavili u naše logore, mi Srbi smo bili začuđeni. Većina njih govorila je srpski jezik. Bili su to iseljenici iz Krajine, lIke, Banije, Korduna.. koji su se prijavili u američku vojsku za oslobođenje od nacista. Oslobodioci su nam dali nove jakne, pantalone, šinjele. Oficiri su imali palete na ramenima. Podijelili su nam oružje. Imali smo slobodu ali smo jedva čekali povratak u Jugoslaviju. Nismo znali da se tamo dešavao bratoubilački rat. Rekli su nam da čekamo smirivanje situacije u Jugoslaviji. Bili smo zabrinuti.

Desimirovi drugovi u zarobljeništvu

Povratak u otadžbinu – susret s partizanima

Čekali smo na povratak u otadžbinu sve do kraja avgusta, dok nije došla neka delegacija iz Beograda i saopštila nam da je Jugoslavija oslobođena i da su na vlasti partizani. Ponudili su nam pristupnice da potpišemo ko hoće kući, da nam se garantuje bezbjednost uz poštovanje nove vlasti. Mnogi su bili ogorčeni, posebno oficiri, psovali su komuniste, kleli: “Dabogda se raspala ta komunistička Jugoslavija!” – vikali su. Neki su odlučili da ostanu i tražili dozvolu za Ameriku. Ja sam dugo razmišljao i sam sebi kažem: Idem vala kući, pa nek živim pet dana ali nek umrem u mojoj zemlji“, priča Desimir i prisjeća se jutra kada su krenuli vozom prema Jugoslaviji. Umorni od ropstva radovali su se povratku u otadžbinu. Kada su se okupili na Rajni nebo se otvorilo, kiša je pljuštala a pun voz ratnih zarobljenika do granice su pratili Englezi.

„Prikačili su nam dva vagona hrane. Bili smo znatiželjni kako izgledaju ti partizani i onda po dolasku u Maribor imali smo šta i vidjeti. Dočekaše nas ljudi sa puškama na kanapi, traljavom obućom i dronjavom odjećom. Mi smo imali ruksak, kufer i torbicu. Imali smo nove šinjele. Obukli su nas Amerikanci. Sve su nam partizani oduzeli. Oficirima su poskidali palete i oduzeći im oružje. Rekli su da nam to ovamo više ne treba. Išli smo dalje preko Zagreba, Virovitice za Osijek. Kod Osijeka smo izašli na jednu veliku poljanu, gdje je na tabli pisalo – Provjeravanje ratnih zarobljenika interniraca.

Bilježili su u kom pravcu idemo i zadnju stanicu do koje putujemo. Oko vrata smo i dalje nosili svoj zarobljenički broj. Nakon tri dana dobili smo propusnice. Ja sam ušao u voz za Beograd i ako mi je Sarajevo bilo bliže. Jednom sam putovao preko Sarajeva, pa sam završio u logoru“, kaže Desimir, sada već ostarjeli stanovnik Dobruna i neke treće države, nakon raspada one Titove, koju su u ropstvu kleli njegovi drugovi, kraljevi vojnici.

Prva ga je ugledala majka

Desimir je iz Beograda specijalnim vozom za ratne zarobljenike stigao u Vardište, jer voz nije išao do Dobruna zbog srušene pruge u kanjonu Rzava, koju su minirali Nijemci prilikom povlačenja.

Kući je stigao pred veče 25. avgusta 1945. godine. Prva ga je ugledala majka Stanojka. „Eh, te sreće i radosti njene i moje… grca starina u suzama i nakon toliko godina prisjećanja na taj trenutak ali ništa više ne može da izgovori. Uz majku su istrčale i sestre i braća, ali oca Svetozara nije bilo. Kasnije su mu rekli da je poginuo u šumi dok je sjekao drva.

„Moji dragi ukućani su mislili da im neću doći, jer više od četiri mjeseca nije stizalo moje pismo. Pripremali su se da mi izdaju daću za Veliku Gospojinu“, kaže deda Dejo Šimšić, koji danas živi u Dobrunu sa sinom Dejanom i njegovom porodicom. Od provedenih godina u njemačkom ropstvu, komunističke vlasti su mu priznale samo radni staž. Živi od penzije koju je zaradio u preduzeću „Terpentin“.

U radnom logoru u Njemačkoj proveo je sa svojim drugovima: Blagojem Ilićem iz Beograda, Glišom Stjepanovićem iz višegradske Župe, Petrom Gacićem iz Bosanske Jagodine, Nenadom Dragišićem i Svetislavom Stanićem iz Osijeka, Milenkom Krsmanosićem iz Mokre Gore, Svetom Panićem iz Alibunara i Kostom Arsićem iz Kremana.

Svi su se vratili kući ali najmlađi od njih Desimir Šimšić je trenutno u Višegradu jedini svjedok ropstva srpskih regruta u Njemačkoj. Napamet izrecituje pjesmu o slobodi koju su krišom pjevali u noći kada su odmarali umorno tijelo.

„Poslušajte moja braćo mila,
Kakva me je muka pogodila…

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: