Boričanin Dragoljub-Mišo Stojanović penzionerske dane provodi u zavičaju

02.07.2014.

Mišo Stojanović sa Borika

SA BEOGRADSKOG ASFALTA U RAZDOLjE

ROGATICA – Dragoljub Stojanović (69), koga svi koji ga znaju zovu Mišo, rođen je u Razdolju, zaseoku sela Blažujevići kod Borika. Nakon što je na Borikama završio osnovnu i u Rogatici, u prvoj generaciji Ekonomske škole, srednju školu, davne 1965. našao se u Bačkoj Topoli i zaposlio kao šalterski radnik u tamošnjoj pošti.

– Od tada su Pošte Srbije bile moja kuća kojoj sam ostao vjeran do kraja radnog vijeka s tim što sam u međuvremenu prešao u Beograd i uz rad završio Višu PTT školu i Saobraćajni fakultet – smjer za PTT. Po mom mišljenju bio sam uspješan i cijenjen radnik i radio na niz odgovornih poslova. Između ostalog bio sam i upravnik pošta u Zemunu, Novom Beogradu, Mladenovcu i Banovom Brdu, odakle sam otišao u penziju 2002. sa 37 godina radnog staža, priča Mišo.

I umjesto da penzionerske dane provodi na beogradskom asfaltu i ispija kafe u Skadraliji, kod „Dva bela goluba“ i drugim kafanama velegrada na obalama Dunava i Save, Mišo se vratio u zavičaj. Vratio se tamo odakle je poašo. U svoje Razdolje, Borike i Rogaticu. Osposobio je za stanovanje prije rata započetu vikendicu i svoj život u trećem dobu, uz samo rijetke odlaske u Beograd, posvetio uređenju svog novog-starog okoliša.

– Pošto sam, priča Mišo, još u dječačkom dobu zavolio drvo i njegovu plemenitost, zadovoljstvo mi je bilo da nešto od njega stvaram. Kupio sam stolarsku mašinu i neke druge alate i počeo se baviti drvodeljstvom. Svojom rukom gradim sve što mi treba. Istina, malo sam skratio prste na rukama. Ali, „na mladu je“ i sve je zarsalo?!

Mišo Stojanović sa Borika

Ne voli Mišo drvo samo kao materijal za obradu. On je raznim drvećem obogatio i svoj životni prostor. U dvorištu njegove kuće nalazi se preko 130 stabala raznog drveća, uglavnom voćkarica i ukrasnog rastinja. Uz to, svojim rukama uradio je najveći dio majstorskih poslova u kući i pratećim objektima. Osmislio je i uradio niz drugih detalja u dvorištu da bi priuštio ugodan boravak sebi i supruzi, ali i unučadima kad im dođu, a dođu vrlo često, jer vole baku i deku, Razdolje i posebno Borike sa konjima iz poznate ergele.

U Mišinom dvorištu su i stara seljačka kola sa novim detaljima, ljuljaška za djecu, ležaljka za odrasle, klackalica, ručno rađeno željezno sedlo na postolju koje asocira na blizinu Borika i ergele, i niz drugih zanimljivih detalja. Tu su i razne starine ovog kraja. Raonik sa drvenog rala, grebeni za češljanje vune i niz drugih davno napuštenih i zaboravljenih predmeta.

Ali, to nije i sve gdje Mišo troši svoju, kako reče, pošteno zarađenu penziju. Pri kraju je izgradnja i prve vikendice koju on gradi u Starom Brodu, na Drini nedaleko od Spomen obilježja stradalim Srbima od ustaša u proljeće ratne 1942. godine.

– Nadam se, kazuje Dragoljub-Mišo Stojanović, da moja vikendica u Starom Brodu neće dugo biti i jedina. Zahvaljujući ŠG „Sjemeć“ došao je put i sa naše, rogatičko-boričke, strane i evo prilike da se i taj dio naše opštine otvori u turističkom pogledu. Mogućnosti su višestruke – lov, ribolov, kupanje za ljetnih dana, jedrenje vodama ukroćene Drine, istorijsko-vjerski i eko turizam.

Mišo Stojanović sa Borika

PONOSNI ROMANIJAC

Dok je bio u Beogradu, Mišo je godinama radio kao član i funkcioner u Udruženju Romanijaca. Uz druženja koja su okupljala naturalizovane Beograđane sa Romanija – iz opština Rogatica, Sokolac, Višegrad, Han-Pijesak, Pale i Olovo, udruženje je na razne načine pomagalo zavičaju njegovih članova. Posebna pažnja posvećivana je prihvatanju onih koji su dolazili u Beograd i Srbiju radi zapošljavanja.

– Ja ponosno mogu da kažem da sam pomogao pri zapošljavanju najmanje 50-tak Romanijaca u Beogradu i okolini, reče Stojanović.