Boško Ćaćić, laureat „Zlatnog pera“ za ćirilični krasopis

LIJEPO PISANjE UNIŠTILA HEMIJSKA OLOVKA

ROGATICA – Da bi se lijepo pisalo treba da se udruže talenat, vježbe i ljubav, rekao je Boško Ćaćić iz Rogatice, dobitnik ovogodišnje nagrade „Zlatno pero“ za ćirilični krasopis na konkursu koji je proveden u organizaciji Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ u Banja Luci.

Ćaćić je nagradu nedavno primio i to je bio povod za razgovor sa ovim bivšim profesorom srpskog jezika, jer je u penziji nešto više od dvije godine.

– Sav moj radni vijek protekao je za katedrom sa djecom i knjigama. Moja prva napisana slova „vukla“ su ljepoti i zapala za oko mom prvom učitelju Mići Perkoviću. Sa mojim stasanjem usavršavao sam pisanje i imao čast da već na kraju četvrtog razreda osnovne škole svoje i svjedočanstva ostalih drugara iz razreda napišem svojom rukom. Svojom rukom napisao sam i svjedočanstva za cijelo odjeljenje maturanata učiteljske škole koju sam završio u Sarajevu i tako redom. Pisala su se svjedočanstva, diplome, povelje, zahvalnice i druga dokumenta na kojim je trebao ljepši rukopis, priča Boško.

– Za lijepo pisanje, dodaje on, u prvom redu treba talenat kao božiji dar. A onda dolazi uporna vježba i ljubav bez kojih nema lijepog pisanja.

Talenat dolazi sa rođenjem. Sve ostalo zavisi od samog čovjeka. Pri tome treba tražiti i pomoć literature. Ja sam se oslonio na Zaharija Orfelina i njegovu „Slavenskaja kaligrafija“ iz davne 1777. godine. Od njega sam „ukrao“ pravila o položaju tijela i ruku pri lijepom pisanju i neke druge finese, posebno kod pisanja početnih (inicijalnih) i završnih (finalnih) slova koja su štag na tortu lijepog pisanja uz obavezno vođenje računa da se ne naruše pravopisna pravila i gramatika.

– Toga sam se uvijek držao i evo u mojim penzionerskim danima dođoh do „Zlatnog pera“ za ćirilični krasnopis. Što do toga nije ranije došlo i sam sam kriv. Jednostavno, nisam pratio, a ne znam da li ih je i bilo, konkurse za lijepo pisanje, kazuje Ćaćić.

Krasopis je po njegovom mišljenju umjetnost. Na značaju izgubio je pojavom hemijske olovke i izbacivanjem iz upotrebe naliv-pera i lijepog pisanja sa tanka-debela. To je,naglašava on, velika šteta, jer je ćirilica, zahvaljujući velikom Vuku, najjednostavnije, najljepše i najsavršenije pismo na svijetu koga treba, kako se kaže, čuvati kao zjenicu oka.

Nasljednici u lijepom pisanju? U mojoj porodici kćerke prilično lijepo pišu, ali bi morale više raditi na usavršavanju finesa. Od mojih đaka, talenat je iskazivao Jovica Lelek, svojevremeno đak generacije učenika Srednjoškolskog centra u Rogatici. Naravno ima ih još, ali su u anonimnosti. To je šteta, trebaju nam i takvi kao i ćirilica bez koje smo tuđi na svome, reče na kraju Boško Ćećić, uz poruku „da se treba poštovati ljepota svakog slova i njegova bukvarska i kaligrafska snaga, njegov životni i stvaralački prostor uz dopuštenje da neko slovo u riječi i rečenici svojim likom poleti i stvori svoje nebo i otvori stazu kojom će kao u vijencu od cvijeća hraniti druga slova stvarajući cjelovitu sliku“.