Tri decenije od smrti Radoslava Rada Jovanovića, čuvenog tekstopisca i kompozitora narodne muzike

15. aprila 2016. 058.ba

Radoslav_Rade_Jovanovic_(1928-1986)

ZABORAVLjENI „IZMIŠLjATOR“ NARODNE PJESME

NOVO GORAŽDE – Prošle su tri decenije od kada je, 15. aprila 1986. godine, u Goraždu tragično preminuo Radoslav Rade Jovanović. Sudbina je htjela da je istog dana i istog mjeseca trebalo da skromno proslavi svoj 58 rođendan.

Iza imena Radoslava-Rada Jovanovića krije se jedan od najpoznatijih tekstopisaca i kompozitora narodne muzike sa prostora eks-Jugoslavije. Bila je to svestrana, plemenita i humana ličnost, osećajni i skromni čovjek, šeret sa priličnom dozom tvrdoglavosti, što po pravilu odlikuje istinske boeme.

Iako su njegove pjesme uvijek bile na samom vrhu popularnosti, a danas predstavljaju istinsku i neponovljivu antologiju prave narodne pjesme, o njemu se nije mnogo pisalo ni za života, a posebno nakon tragične smrti neposredno uoči proteklog rata u BiH, kada je digao ruku na sebe.

Istina, volio se družiti sa novionarima, ali je nerado davao intervjue, prepuštajući medije da osluškuju kako narod prihvata njegove pjesme koje su imale svojevrsnu dušu.

„Goraždanin Rade Jovanović“, kako je volio da se predstavlja, pisao je tekstove i komponovao čistu i bistru narodnu muziku iz ličnog zadovoljstva i bio srećan jedino kad bi, kako je volio govoriti, „njegova pjesma ušla u narod“!

Jovanović je bio predvodnik prave novokomponovane narodne pjesme, i sve što je stvorio, a toga je bilo zaista mnogo, zasnivalo se na najljepšoj tradiciji našeg narodnog stvaralaštva.

Životni put mu je bio izuzetno buran, jer je još kao golobradi dječak, u svojoj četrnaestoj godini, u rodnom Goraždu, pobjegao ispred ustaša, priključivši se mladim bombašima iz bataljona Miodraga Milovanovića Luneta iz Druge proleterske brigade, po kome je svom sinu dao ime Lune. Nakon Drugog svjetskog rata, u euforiji informbirovskih čistki, svoje mladalačke snove prekida golootočkim tamnicama, o čemu nikada nije želio pričati, niti se prisećati tih dana.

Negdje pedesetih godina prošloga vijeka nastaje njegova prva pjesma u duhu narodnog melosa: „Često mlađan prošetah kraj Drine“. Napisao je, kako je kasnije pričao, u jednom dahu, u trenutku inspiracije, i to na običnoj kutiji cigareta Morava. I ta njegova prva pjesma je ubrzo „ušla u narod“, krčeći put ostalim koje su, kao sa trake, izlazile iz njegove kompozitorske radionice.

Svaka pjesma pokojnog Rada Jovanovića, bilo da su je pjevali Gvozden Radičević, Zaim Imamović, Nada Mamula, Safet Isović, Nedeljko Bilkić, Milan Babić i mnogi drugi najpoznatiji pjevači, bila je slika stvarno doživljenog i viđenog, izrečena i opjevana običnim narodnim jezikom, jesenjinovski, ali lako i upečatljivo. To je i razumljivo, jer je Jesenjin upravo bio njegov pjesnički uzor, čiju je sliku držao do poslednjeg momenta u svojoj spavaćoj sobi u Goraždu, a mnogi Radovi prijatelji i analitičari podvlače sličnost izbora tema, iskazivanja osjećanja i života između njih dvojice.

Rijeka Drina, Bosna i Hercegovina, priroda, ljudi i njihove sudbine bili su nepresušni izvor i stalna tema Radovih pjesama, poput: „Jablani se povijaju“, „Negdje u daljini“, „Sumorna jesen“, „Ne pitaj me stara majko“, „Kad u maju ruže procvetaju“, „Tebi, majko, misli lete“, „Seja kose rasplela“, „Malenim sokakom ne prolazim više“, „Kad sretneš Hanku“, „Svjetla moga grada“, „Prolazi jesen“, i brojne druge, čpoput pjesme „Prođoh Bosnom kroz gradove“, koju je napisao sa Dragišom Nedovićem, pobratimu po stvaralaštvu.

Sve te i mnoge druge pjesme, a napisao je blizu 500, ostale su kao njegov neizbrisivi spomenar na ostvarenja dostojna antologije pjesništva i prave novokomponovane narodne pjesme. Mnoge njegove pjesme prihvaćene su kao prave izvorne i narodne, tako da mlađe generacije muzičarana žalost, i ne znaju za njihovog autora.

Snažne volje, vedar, ponosit i duševan, do posljednjih dana svog burnog i plodnog života prkosio je svojoj teškoj bolesti. Volio je društvo običnih ljudi, šalu i pjesmu. Izuzetno uredan i elegantan, živio je, koliko mu je to bolest dozvoljavala, život pravog boema. Cigaretu nije gasio, najviše je volio piti konjak, sjedeljke sa društvom u kafani ili kod kuće. I, naravno, iznad svega volio je harmoniku i gitaru, kao i svoje pjesme, koje je često sam izvodio.

„Braco“, tako je Rade najčešće oslovljavao mlade pjevače, „ti pjevaš ovu pjesmu baš kako sam je ja zamislio i dobro je prenosiš u narod. A mene samo to interesuje, da ljudi čuju moje pjesme. Novac mi uopšte nije važan“, pričao bi im, očinski ih sjetujući.

Mjesec dana uoči svoje tragične smrti, ležeći u postelji svoga stana u Goraždu, autoru ovih redova Jovanović je posebno hvalio muzičko stvaralaštvo tada mladog rokera Bore Đorđevića, a potom pripovjedao o mnogim krađama njegovih pjesama, koje su činili brojni pjevači ne potpisujući ga kao autora na pločama i kasetama, na šta je jednostavno odmahivao glavom govoreći: „To neka ide njima na dušu, a narod će sam prepoznati kvalitet tih pjesama i vidjeti da nisu njihove. Pa valjda će se nekad sjetiti i čika Rada Jovanovića. Ma, nisam ti ja nikakav pjesnik ni kompozitor! Ja sam jedan obični izmišljator narodnih pjesama!“

Kako to obično biva, gotovo sve njegove estradne kolege tekstopisci i kompozitori, a pogotovo pjevači i producenti izdavačkih kuća, zaboravili su na ovog izuzetnog stvaraoca prave narodne pjesme. u Goraždu su ga se sjetili prije desetak godina, zahvaljujući tekstopiscu Safetu Garčeviću, organizujući prvi, i na žalost, jedini festival narodne muzike „Rade Jovanović“.

Nekako u to vrijeme i u kanadskom gradu Kičineru članovi Udruženja iseljenih Srba-Goraždana nakon posljednjeg rata prisjetili su se njegovog stvaralaštva u okviru kulturne manifestacije „Sunce nad Drinom“, gdje su čak uspjeli dovesti i Jovanovićevog najprovjerenijeg pjevača Gvozdena Radičevića, koji ih je podsjetio na njegovo neprolazno stvaralaštvo i napušteni zavičaj uz Drinu.

Umjesto zaključka ovom prisjećanju na zaboravljenog Radoslava Rada Jovanovića pomenimo njegove, i danas izuzetno aktuelne, riječi: „Ove moderne pjesme su atak i na duh i na sluh, a prava narodna pjesma treba i mora da teče kao bistra česma iz srca i duše pojedinaca u narod!“

U moru novokomponovanih narodnih pjesama, po kvalitetu, porukama i dugovječnosti svakako se izdvajaju one koje su komponovane u duhu izvornih. Jedna od njih bez sumnje je Radova „Kad sretneš Hanku“, koju je u svom prepoznatljivom stilu 1973. godine prvi put otpjevao Safet Isović na „Beogradskom saboru“.

Ostalo je zapisano da je publika u beogradskom Domu sindikata dugo protestvovala kada je žiri za ovu pjesmu dodjelio tek treću nagradu, i to samo za tekst! Ipak, „Hanka…“ se kasnije nezadrživo i munjevito proširila u narod, da bi je tadašnji muzički kritičari bivše Jugoslavije, u anketi Radio Beograda, proglasili narodnom pjesmom decenije.

Pjesma „Kad sretneš Hanku“, prema zapisanim sećanjima Rada Jovanovića i starijih stanovnika Čajniča, posvećena je nekada, između dva svjetska rata, čuvenoj i nadaleko poznatoj ljepotici iz ovog grada Hani Korjenić, koju je tadašnji čajnički šeret Latif Moćević prozvao Caricom. Zbog njene ljepote, djevojačkog prkosa i neuzvraćenih ljubavi mnogi su dizali i ruku na sebe. Pričalo se, tako, da su izjvesnog Ibra skinuli sa vješala i da su mnogi brakovi rasturani, pa kada je to saznao njen otac Sabrija, udao ju je za bogatog sarajevskog trgovca iz porodice Užičanin.

Prilikom sahrane na goraždanskom groblju Kolijevke, 17. aprila 1986. godine, uz nepreglednu kolonu njegovih sugrađana koja se kretala od Doma kulture ulicom Moše Pijade, u kojoj su bili i brojni pjevači i muzičari iz nekadašnje cijele Jugoslavije, svirala je harmonika i pjevani su refreni iz njegovih najboljih pjesama. A zbog, i tada tihog bojkota Golootočana, tadašnja vlast u Goraždu jedva je pronašla „dobrovoljca“ koji će zboriti na njegovom ispraćaju. Na njegovo neprolazno stvaralaštvo podsjetio je Veljko Lasica, tadašnji predsjednik SSRN-a u Goraždu, a Safet Istović, na groblju Kolijevke refrenima pjesme „Negdje u daljini“.

I danas, pored Radovog spomenika u Goraždu štrče u vis dva jablana, tada posađena, koja na najbolji način simbolizuju njegove početne stvaralačke uspjehe i antologijsku pjesmu „Jablani se povijaju“.

Golootočke cenzure

Za Rada Jovanovića se pročulo 1964. godine, nakon pobjede njegove antologijske pjesme „Jablani se povijaju“ na „Ilidži 1964“. Te godine još tri njegove pjesme odnijele su vrijedne nagrade. I naredne 1965. godine na istom festivalu nagrađen je za pjesmu „Ne pitaj me stara majko“, koju je maestralno otpjevao Nedeljko Bilkić.

Potom nastaje, za mnoge, zatišje! Svoje prste cenzurom umješala je tadašnja UDB-a kojoj je smetalo da bivši „robijaš sa Golog otoka“ doživljava nezapamćen ujspjeh kod medija i publike, a da njegove pjesme nezadrživo „ulaze u narod“.

Nakon skoro decenije svojevrsne cenzure sedamdesetih godina minulog vijeka njegove pjesme su ponovo najzapaženije na festivalima.

Nije želio pare od humanitarnog koncerta

Neposredno pred njegovu tragičnu smrt kolege kompozitori i brojni pjevači u Goraždu su organizovali humanitarni koncert čiji je prihod bio namjenjen za Radovo liječenje. Po svemu sudeći polstigli su suprotan efekat, jer je zbog toga u bolesničkoj postgelji svoga stana hicem iz pištolja u glavu okončao život, ne mireći se da se za njegovo liječenje na takav način prikupljaju pare.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Slavko Heleta

Slavko Heleta

Slavko Heleta, novinar iz Višegrada,

Njegove priloge i emisije možete slušati u programu Radio Višegrada, a tekstove čitati na višegradskim internet portalima, te zvaničnom sajtu opštine Novo Goražde.
Član Redakcije časopisa "Dabar", Mitropolije dabrobosanske i glavni i odgovorni urednik časopisa za duhovnu i kulturnu prosvjetu "Soko", Dobrun.
Njegovu poeziju možete čitati na ličnom internet blogu slavkoheleta.blogspot.com.

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Slavko Heleta

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: