Selo Vraželice kod Rogatice – Kraljevi kumovi bez svoje kuće

ROGATICA – Vražalice su jedno od 117 sela u opštini Rogatica. Nalazi se u trouglu naselja Prača – Goražde – Rogatica od koje je udaljeno 20-tak kilometara i pripada Mjesnoj zajednici Mesići. Dejtonskom podjelom BiH manji dio ovog sela pripalo je Federaciji, odnosno Kantonu Goražde, a ostalo Republici Srpskoj i opštini Rogatica.

Sa nadmorskom visinom od prosječnih 900 metara stanovnici ovog sela odvajkada bavili su se poljoprivredom, odnosno ratarstvom i uzgojem stoke, posebno ovaca i goveda.

Ovo selo poznato je i po bijelom kamenu krečnjaku od koga se pravi najbolji kreč i pogodan je za sve vrste zidova pa su otuda i podrumske i druge prostorije skoro svake kuće u ovom selu od kamena.

Tako je i u zaseoku Zarđe, jednom od 13 u Vražalicama, u kome je do posljednjeg rata živjelo pet porodica Andan sa gruntom od preko 500 dunuma zemlje. I danas je Zarđe Andana, ali je, nakon što su 2. maja 1992. do temelja, po treći put u 20. vijeku, spaljene, obnovljena samo jedna kuća. Iz vlastitih sredstava i uz donaciju izgradio ju je Dragomir Andan, general policije u penziji, koji, iako živi u Beogradu, nije zaboravio rodno ognjište i sve je češće i duže u Zarđu i Vražalicama.

Bilo bi još povratnika, ali nema donatora. Jedan od njih je i Predrag (53) koji se nada da će mu se ispuniti želja i obnoviti kuća u kojoj su se, kako reče, djeca rađala „kao na traci“.

Ovo nije šala ili vic, dodaje on. Ja sam 13-to dijete u mog oca Petra (1891) koji je sa prvom suprugom Sarom Danojlić rodio 12-toro djece, od čega 11 sinova i jednu kćerku, a ja sam trinaesti koga je rodio sa drugom ženom, mojom majkom Dobrinkom rođeno Šarović. Možda bi nas bilo još, ali do gura do 88 i preseli se na onaj svijet, reče u šali njegov mezimac, najmlađi od 12 sinova Predrag-Peđa.

Ono što je zanimljivo našoj kući, nakon rođenja devetog djeteta, kumovao je kralj Petar II Karađorđević 1939. I preko svog predstavnika, nekog oficira garde, krstio mog polubrata Petra, ime po imenu kuma i oca.

Bio je to, pričao je otac i stariji ljudi, veliki događaj ne samo za Vražalice nego i cijeli ovaj kraj. Uz prigodne poklone, mom ocu je ponuđeno imanje u Vojvodini. On je to odbio, ali i zamolio da se napravi škola u Vražalicama kako njegova i djeca ostalih iz našeg sela i okoline ne bi kilometrima pješačila do druga mjesta na početno školovanje. Želja mu je ispunjena i tako su Vražalice dobile četverorazrednu osnovnu školu čiji je rad ubrzo prekinut zbog izbijanja Drugog svjetskog rata. Izgorjela je i obnovljena tek 1958. U njoj je, nakon obnove, i to je zanimljivo, prvi učitelj bio Vražaličanin, mladi Špiro Pereula.

Što hoću i tražim da obnovim staru kuću dosta je razloga. Prije svega to je nostalgija za zavičajem iako živim tu, na domak, u Rogatici. U staroj kući oživjela bi sjećanja na sve što se u njoj dešavalo decenijama unazad. Tu je i kumstvo kralja Petra II čije kumče – Petar, zbog toga nije imalo normalan životni put. Pratio ga je, kao i našeg oca, usud što nam je kum bio kralj Srbin.

Iz zavičaja Petar je morao rano otići. Sa oreolom kraljevog kumstva u selu i opštini bačena mu je „grana na put“. Skrivajući to skrasio se u Zenici u kojoj je radio kao pogonski električar u bolnici. Tamo se oženio, rodio sina i kćerku, i ostao sve do smrti 2007. godine.

A, može se zamisliti, kazuje još Predrag, kako je u Titovoj državi prošao moj otac koji je na prvim poslijeratnim izborima 1946. javno glasao za Kralja, svoga kuma, držeći se one narodne „Bog na nebu, kum na zemlji“.

Da Predrag ozbiljno računa na povratak u svoje Zarđe pokazuje i voćnjak u kome je već posađeno 400 sadnica jabuka i više od 100 sadnica krušaka, dunja, višenja, trešanja i pitomog lješnika. Za ograđivanje ostalog imanja već je pripremio preko 800 kvalitetnih hrastovih kolaca. Uz to sa rođakom Dragomirom očistili su i uredili bunar koji je građen kad i uskotračna pruga Sarajevo – Višegrad. Radi se o objektu dubine 8,5 metara. Vanjski prečnik mu je 2,5, a unutrašnji 2 metra i kad je pun, a to je u jesen i proljeće, u njemu je preko 30 kubnih metara vode.

Predrag reče da će voda iz starog bunara, koga su kako je pričao djed Marko Andan, gradili Dalmatinci koji su radili na izgradnji pruge, doći će u Dragomirovu i njegopvu kuću, kad je i ako napravi, odmah po dolasku struje koja je na vidiku, jer je pri kraju izgradnja, obnova, niskonaponske mreže.

Povratak u Vražalice pomaže i ŠG „Sjemeć“ iz Rogatice popravkom šumskog puta koji vodi do ovog sela. To se zove podrška povratku i mi smo im na tome zahvalni, reče general Dragomir Andan, koji je zajedno sa rođakom Predragom i uz pomoć braće (još četivorica) i sestre popravio stare, u korov zarasle puteve i izgradili novih u dužini od preko 1200 metara.