Narodna biblioteka u Rogatici – Sjećanje na Vojislava Lubardu

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 13. oktobra 2017. 058.ba

sjecanje-lubarda-1

ROGATICA – Svestrano promišljajući o sudbini srpskog naroda, Vojislav Lubarda je u svojim djelima, pored slikanja bosanskog karakazana, iz koga su vjekovima ranije ključali mrak i mržnja, prokletstvo i zla kob, a sve zasnovano na iskustvu ličnog doživljaja kada je, u ratnim strahotama Drugog svjetskog rata, kao dječak, sasvim slučajno, nekoliko puta izbjegao ustaški nož, Vojislav Lubarda ne samo da je slutio, već i jasno predskazao buduće zlo: krvavi građanski i vjerski rat u BiH, 1992, rekla je direktorka Narodne biblioteke Anđelka Đerić, prošlog četvrtka, otvarajući već tradicionalno veče posvećeno, ovoga puta, četvrtoj godišnjici od smrti Vojislava Lubarde, književnika i publiciste rođenog u Rogatici, pod motom „Filozofija praštanja“.

sjecanje-lubarda-2

Na ovom nevelikom skupu poštovalaca lika i djela ovog znamenitog Rogatičanina, koji je održan u čitaonici Biblioteke, govorio je i književnik Slobodan Ristović iz Užica. Tom prilikom on je rekao i ovo:

Vojislav Lubarda, meštanin sveta, sa krštenicom iz Rogatice i zavičajni beskućnik, koji je sebe dobrovoljno izveo na stradalište istorije i trlište koje ni o praznicima ne miruje. Bacio se svom svojom čašću u neljudski kazan. Dočekali su ga oni iz istog čemerišta, grkljaništa, rodište i smrtišta. Tu su međ đavoljim službenicima bili sve sami naši, koji su se u njine premetnuli i preobrazili da bi pokazali kako se oči bratske najlakše kopaju. Od tih očiju su livene dramlije, kuršumi, ordenje i ključevi dvorova.

Dobri narodne, stanovnici svakakve i svakolike ove vetrometine, zavapio je Ristović, kroz istoriju našu poštujte svoje ime. A ono se najtemeljitije utvrđuje poštovanjem dela onih ljudi koji su stradali za nas, dok smo mi grickali kolače ili nokte. Jedan veliki stradalnik nas je večeras i sjatio pod ovim krovom. A ovo nije krov kakvog hana ili mehane. Ovo je sveto mesto. Ovu svetinju danas svetski moćnici žele da utru i na taj način nas sklone sa lica zemlje. Vojislav Lubarda je svojim delom branio i odbranio semenku klice našeg postojanja. Za tu zaslugu mi, njegovi dužnici, morali bi mu se odužiti. Kako? Da bar njegovo ime ubuduće nosi ova ustanova. Ništa veliko, a značajno, rekao je na kraju Ristović, odnedavno stanovnik Rogatice.

sjecanje-lubarda-3

Ovaj prijedlog jednoglasno uz veliki aplauz prisutni su pozdravili i podržali. Na potezu se nadležni organi u lokalnoj i široj zajednici.

Veče posvećeno Vojislavu Lubardi proteklo je i u znaku čitanja inserata iz djela ovog knjievnika i publiciste. Čitale su ih Sara Nešković, Tamara Džatić i Magdalena Racković, članice Dramsko-recitatorske družine pri Narodnoj biblioteci. Evo jednog od pročitanih inserata:

Mnogo stranica svojih romana, Vojislav Lubarda je posvetio Rogatici i Rogatičanima. Rogatičani su, napisao je on, osoben soj ljudi, koje je teško opisati, upravo zato što lako mijenjaju i ćud i držanje, a najlakše politiku. Napirlanog ponosa, hitri na jeziku, još hitriji na nožu. Nisam samo jednom vidio kako, iz čista mira, zbog obične riječi, ili prijeka pogleda, pođu na tuđi život, i kako iz dirljive bolećivosti prelaze u mračni nagon, kad im se nije pametno primicati, jer nikad se ne zna za čim će posegnuti, šta će prije pružiti – zalogaj ili močugu. Sve je moguće kod mojih zemljaka, a ništa trajno i ništa sigurno, osim međusobne surevljivosti i mrkih pogleda koji se graniče sa kivnjom na sve i svakoga, a najviše na sebe same. Od kavge do mržnje, koja je ponekad, zalog življenja, samo je jedan korak pisao je Lubarda.

sjecanje-lubarda-4

Sinoć se čulo i još zanimljivih detalja iz opusa Vojislava Lubarde. Tako je on uz prijem NIN-ove nagrade 1990. rekao i ovo: „Karakazan Bosne je toliko dubok, težak i nesavladiv, da se još nije rodio, niti će se kad roditi, pisac koji će imati snage da ga sam iščita, opiše ili naslika. Da nije tako, da je hvatanje u koštac sa mrakom lak posao, onda Bosna ne bi bila nezaobilazni izazov za sve koji se ne mire sa jednostavnim, jednoumnim odgovorima.

Svaki mrak, a naročito onaj koji je satkan od vjekovnih nesloga u ljudskoj duši, plijeni i posebnom psihološkom zamkom: što se dublja ulazi u predjele mraka, to su i njegove stege jače, za pisca utoliko opasnije, što on, osim riječi, nema nikakvog svjetla, Bosanci bni rekli fenjera.“

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: