Susret na radnom mjestu – Od prosječnog konobara do nenadmašnog drvosjekača

24.10.2017.

danilo-rackovic-1

ROGATICA – Tradicionalno Šumsko gazdinstvo „Sjemeć“ diči se svojim sjekačima. Još se pamte predratni rekorderi u ovoj oblasti rada Danilo Racković, Hasib Poljo, Slavko Marijanović, Ahmed Brgulja, Vlado Đukić i još plejada drugih koji su bili ne samo najsjekači među svojim kolegama, nego su prednjačili i u tadašnjoj Radnoj organizaciji „Romanija“, Šipadu, ali i na republičkom i saveznom planu.

Iako je došlo do generacijske smjene, i u poratnom periodu „Sjemeć“ ima sjekače vrijedne pomena. Među njima je i Marinko Balčaković (58) koji siječe u radnoj jedinici (Rj) „Devetak“.

Sjekači su podijeljeni po partijama, ali ne političkim. Jednu od njih u našoj radnoj jedinci sačinjavaju Marinko, kao motorista-sjekač, i Draško Čolić, kao njegov pomoćnik sa sjekirom. Prema našim normama jedna partija trebalo bi dnevno da odsiječe i uredi po 14 kubika drveta. Marinko i Draško u prosjeku sijeku preko 25 kubika, a bilo je dana, ovisno od kvaliteta šume i terena, kada su sjekli i 35 do 40 kubika. Iza dobrog radnog učinka dolazi i dobra zarada. Bilo je mjeseci kada su ova dva najsjekača nosili kući i do 1800 maraka uključujući minuli rad i topli obrok, priča Nebojša Šubara, rukodovilac RJ „Devetak“.

Idući tragom ove priče, koju smo čuli nedavno na sjednici Stručnog kolegija Gazdinstva, potražili smo Marinka i Draška. Našli smo ih duboko u šumama Devetaka, u 77 odjelu, koji je od Budete kao sjedišta RJ udaljen preko 10 kilometara. A o kakvom se lokalitetu radi najbolje govori njegovo ime – Surduk. Strančuge „strah božiji“. Svuda stoljetna stabla omorike i jelike. Između njih po koja bukva čija širina na panju prelazi i preko 100 centimetara i od kojih se ne vidi nebo.

danilo-rackovic-3

Motorka u Marinkovim rukama ne miruje. Uz tradicionalno, sjekačima dobro poznato, vardeeeeej, siječe se i uređuje jedno po jedno stablo. I tako do pauze za doručak. Iz Marinkove torbe, koja se i ljeti i zimi nalazi ispod improvizovanog šatora koji služi i za zaštitu od kiše i nevremena, izranjaju hljeb, parče slanine, euro-krem i čokoladno mlijeko. Za desert je grozd-dva grožđa, a tu je i obavezna kesica bronhi bombona i mala koka-kola. Njom, umjesto rakije, gasim žeđ preko zalogaja počinje priču o svom radnom i sjekačkom putu Marinko.

Ja sam po zanimanju ugostitelj. Pošto sam rođen u selu Blažujevići, moje mjesto rada uglavnom je bilo na Borikama. Konobarisao sam najviše u „Krčmi u planini“ a po potrebi i u drugim objektima bivšeg PD „Borike“ i ugostiteljskog preduzeća „Sloboda“ iz Rogatice. Po onoj narodnoj „koliko para toliki muzike“ nisam se mnogo zalagao, jer sam imao malu platu. I tako preko 18 godina, odnosno do početka posljednjeg rata u kome sam, ne da se hvalim, kao vojnik Vojske Republike Srpske, bio od prvog do posljednjeg dana.

Nakon rata, nastavlja priču Marinko, nekoliko godina radio sam u grafičkom preduzeću „Mićo Sokolović“, a među sjekače „Stare Gore“, odnosno „Sjemeća“, došao sam 2001. I evo me i danas uz kajanje što i ranije nisam došao. U poslu sjekača našao sam sebe i ostaću ovdje dok me zdravlja bude služilo, odnosno dok me starost ne otjera u penziju.

Marinko i njegov pajdaš Draško ne znaju za umor, pričaju njihovi šefovi. Ne smete im sunce, kiša, snijeg, mraz. Ne znaju ni za bolovanje, a za slavu ostaju samo jedan dan. Dobro rade i dobro zarađuju.

danilo-rackovic-2

Možda nam neki na tome i zavide, ali to je njihov problem, kazuje Marinko.

Motorna pila u Marinkovim rukama izgleda kao pero bilo da se radi o obaranju stabla, kresanju grana, krojenju trupaca. Iskustvo je tu i zato rad njegove motorke podsjeća na pjesmu. Ne rijetko omiljenom pjesmom je prati i njen rukovaoc, dodaje njegov pomoćnik Draško, dobro mlađi od Marinka, ali već iskusan sjekač koji sjekiru popušta samo kad rukama pravi šumski red od odsječenih grana i oguljene kore od panja.

Marinko ne siječe drva samo u firmi. On je najtraženiji i kod rezanja drva u domaćinstvima. Kako reče, godišnje ispila najmanje po 1000 kubnih metara drva za ogrijev. Toliko je tražen da ga pojedinci čekaju i po 15 dana da im obavi taj posao.

Takmičenje na Jahorini

Marinko i Draško bili su u ekipi „Sjemeća“ na ovih dana održanom „Prvom saboru sjekača – Jahorina 2017“ na kome se 30 drvosjekača iz 10 gazdinstava „Šuma RS“ takmičilo u rukovanja pilom i ostalim poslovima oko sječe drveta.

Nismo se proslavili, jer smo, po mom mišljenju, došli ne pripremljeni, ali ja nisam ostao nezapažen. Nagrađen sam kao najstariji učesnik, rekao je na kraju Marinko, najuspješniji drvosjekač „Sjemeća“.