Aleksandar-Aco Obradović rogatički Spomenko Gostić i Aleksandar Masleša

16.11.2017.

rogatica-acin-spomenik-u-porodicnom-groblju-na-mokrom-lugu2

ODNIJELA GA HRABROST I DJEČIJI SAN

ROGATICA – Kao što Ozren ima Spomenka Gostića a Trebinje Aleksandra Maslešu koji su sa 16 godina poginuli kao najmlađi borci Vojske Republike Srpske (VRS) u posljednjem odbrambeno-oslobodilačkom ratu, tako o Rogatica ima svog Aleksandra-Acu Obradovića koji je poginuo sa tek navršenih 16 godina.

Kao borac Rogatičke lake brigade VRS poginuo je prvog dana po Petrovdanu 1992, sa samo 16 godina, dva mjeseca i 23 dana života. U cvijetu mladosti prekinut je životni put plavokosog nestašnog dječaka prije nego što se prvi put obrijao, prije nego je imao prvu ljubav i prije nego je okončao školovanje u rogatičkom Srednjoškolskom centru za zanimanje bravar, a o nekakvoj vojnoj obuci da se i ne govori.

Sve je počelo uz prvi poziv rogatičkim Srbima da je došlo stani-pani i da se moraju braniti porodice, kuće i imanja, srpstvo. Iako se to po godinama starosti na njega nije odnosilo, Aco se ne slušajući molbu majke Petre i oca Pere, oboje pokojni, pri čemu je žalost i tuga za mezimcem Acom umnogome doprinijela, pridružio starijim komšijama iz svog Mokrog luga, Drobnića i okolnih sela ispod Rogatice.

Jadva mu je, pričaju tadašnji njegovi saborci, skrpljena nekakva uniforma i vojničke cipele. Pošto vojske nije služio raspoređen je da bude uz kuvare, daleko od prvih linija kojim je bilo opasano cijelo područje mjesne zajednice Kozići. Nije se znalo odakle prijeti veća opasnost. Da li od Rogatice i Kukavica gdje je još bilo muslimanskih ekstremista, od Pokrivenika, Lubardića i Prosječena, ili od Brčigova do koga su dosezali ekstremisti iz Goražda.

rogatica-acin-brat-milija-mile-od-brata-ostale-samo-uspomene-i-spomenica-predsjednika-republike

Od prvog dana dolaska u jedinicu Aco se nije bio mirio sa svojim rasporedom. Sve je manje bio uz kuvare, a više sa borcima koji su bili na linijama. Tako je pred jednu borbu sa ekstremistima iz Brčigova, piše u svojoj knjizi „Za čast i slobodu – Rogatica u ratu 1992-1995“ ratni komandant brigade Rajko Kušić, u postrojenoj jedinci pred posljednji dogovor za vraćanje zauzetih srpskih sela u stroju sam primetio lepog i veselog dečaka. Pitam ga kako se zove i koliko ima godina? Slijedio je odgovor „Aleksandar Obradović i imam 16 godina“. Naređujem da izađe iz stroja jer on u borbu ne može. Pošto se starješinska, posebno u ratnim uslovima, ne komentariše i odbija, ja sam smatrao da je ta stvar okončana, piše Kušić.

Ali, nažalost, nije bilo tako. Aco nije mogao podnijeti da ne krene u borbu i krišom se pridružio borcima na liniji prema Brčigovu i u borbi do koje je ubrzo došlo nedaleko od Jaćena smrtonosno je ranjen.

„Mlad i hrabar, nikom nije otkrivao tu činjenicu. Možda je mislio da je za junaka sramota da traži pomoć. Želeo je da rane pobedi sam. Neopaženo se povukao i, skriven od svih, pokušao da se previje. Zlokobni san usled gubitka krvi odveo je tog hrabrog dečaka prerano između nas. Saborci su ga pronašli kako leži kao dete zaspalo čuvajući svoje stado“, piše Kušić.

Pišem ovo, dodaje Kušić, sa nadom da će uspomena na Aleksandra večno živeti i nadomestiti njegov kratki ovozemaljski život i podariti mu večnu slavu.

Ta slava bila bi veća i trajnija kada bi se, osim tipskog spomenika u porodičnom groblju, njega sjetili i u Opštinskoj boračkoj organizaciji u Rogatici i po ugledu na Spomenka Gostića, koji ima ulicu čak i u susjednom Višegradu, i , izborili se u Skupštini opštine da se nekaj od ulica u njegovoj Rogatici dade ime ovog neustrašivog dječaka. Jer, što je pokojni Gostić za Ozren, to je Aco za Rogaticu. Ili, što je Aleksandar Masleša, koji je nedavno dobio poseban spomenik za svoje Trebinje, to je Aco za Rogaticu.

Goran Kozić koji je ratovao sa Acom i imao sreće da preživi reče da je sramota što se njemu i sličnim neustrašivim borcima ne odaje pošta i na način da dobiju imena ulica, trgova,i ustanova pa i, po ugledu na bivši sistem, i javnih preduzeća. Tu smo, dodaje on, svi zakazali. U prvom redu mi njihovi saborci, zatim Boračka organizacija pa i cijela društvena zajednica. Zato vrijeme je da im se počnemo oduživati i na ovaj način. Davanje imena nekoj ulici, trgu i slično, najmanje je što za njih možemo i moramo učiniti.