Stono-teniski klub – Hobi kao strast

07.04.2018.

ČAJNIČE – Jeste li znali da u Čajniču postoji Stono-teniski klub, i to već čitavu deceniju? Klub nije registrovan i nema takmičarskih nastupa, ali to nije spriječilo čajničku djecu da se godinama okupljaju, treniraju, i zabavaljaju se.

Sve je počelo prije desetak godina sa trenerom Nedeljkom Tanovićem.

Djeca su se okupila i počela da treniraju. Ispočetka ih je bilo tridesetak, ali vremenom je broj opadao, da bismo danas imali pola od tog broja. Može se reći ostali su samo strastveni ljubitelji ovog sporta.

Počeci kao si svi počeci nisu bili laki. Bilo je želje, ali nije bilo rekvizita. Svi su trenirali i igrali na jednom stolu. Tadašnji načelnik Roljić im je kupio još jedan, pa je situacija bar malo olakšana. Poslije toga nabavljen je još jedan sto, i rekreativni reketi.

I tri stola bila su dovoljna da se na rekreativnim turnirima i MOSI igrama ostvare odlični rezultati. Osvojeno je par turnira u mlađim kategorijama, i jedan u seniorskoj.

Sadašnji načelnik Karadžić je klubu poklonio 4 poluprofesionalna reketa, što treninge čini lakšim, a napredak igrača bržim i boljim.

Djeca ističu da im je žao što klub nije registrovan i nemaju takmičenja. Kažu da bi bilo više onih koji treniraju, jer ovako sve je nekako monotono. Ipak ovi uporni, a to su dva Dejana, Mihaila, čak trojica Nemanja, te Vitomir, Nikola, Danijel, Borislav i Zoran ističu da njihova strast nadilazi monotoniju.

Pričali smo sa njima. Njihovi motivi su sportski i mladalački. Želja za druženjem, sportom i zabavom.

Vitomir Vojnović, srednjoškolac, neko ko voli sportsko nadmetanje, bez obzira koji je sport kaže:

“Stoni tenis je moj omiljeni sport poslije košarke. Počeo sam ga trenirati prije 3-4 godine. Prvih godinu dana nisam znao ništa. Ni kako se drži reket, ni kako se igra fohen, ni kako bekend. Ali s vremenom se to poboljšalo, počeo sam da igram jako dobro. Trener Nedeljko Tanović mi je pomogao oko mog usavršavanja, oko mnogih stvari. Ja mislim da je stoni tenis dobra prilika da se djeca druže i da se sklone sa ulice. Ovo je jako zahtjevan sport, brzine pokreta i misli, tehnike i preciznosti udarca. Možda ga zato toliko i volim.”

Njegov mlađi brat Nemanja je takođe jedan od redovnih na treningu. Ujedno on je i najmlađi član ove zabavne i vrijedne sportske družine.

“Volim taj sport. Treniram stoni tenis od sedme godine. To je lijepo druženje i zabava. Trudim se da budem što bolji i da pariram starijim i iskusnijim.”, kaže mali Nemanja Vojnović.

Treninzi su par puta sedmično u sali OŠ “Jovan Dučić”. Među redovnim na treninzima je i grupa budućih malih maturanata. Iako se bliži kraj školske godine, i sve su veće obaveze, brige oko upisa srednje škole, treninzi se ne propuštaju.

Nikola Tošić, inače fudbaler, odličan đak i budući maturant takođe ističe da je sve to samo dobra zabava i druženje:

“Počeo sam trenirati nekako spontano, dolazeći u salu da potrošim slobodno vrijeme, a kada sam vidio kako mi brat igra stoni tenis, to mi je dalo želju da i ja počnem da treniram. Svi koji teniramo stoni tenis u Čajniču nam je na prvom mjestu zabava i druženje, a potom ide trening i uvježbavanje novih poteza.”

Nikoli društvo pravi njegov najbolji drug, Mihailo Golubić. I njemu STK predstavlja zabavu i druženje, ali i priliku da se testira individualnost.

“Ovo je sport gdje je sve na tebi kao pojedincu, ne zavisiš od drugih. Zbog toga ga i volim. Volim i uzbuđenje i dinamiku koju nosi sa sobom, zvuk loptice koja udara u sto, volim nadmetanje.”, kaže Golubić.

Tu je i drugi Mihailo, Mihailo Laković, inače košarkaš i uskoro maturant. On smatra da je ovaj sport dosta neshvaćen:

“Stoni tenis se obično kod naroda ne smatra nekim teškim, zahtjevnim sportom. Ali kada ga počnete igrati, shvatate kako je to naporan sport koji zahtijeva  mnogo kretanja, stava, i naravno dosta razmišljanja što i je najbolja čar tog sporta.”

Borislav Perišić kratko i jasno kaže:

“Ja ovdje dolazim zbog toga što volim da se družim, zabavljam, a i volim ovaj  sport.”

Još jedan mali maturant, Nemanja Jevđević, je početnik među drugovima, ali ističe želju da uči i bude bolji:

“Ja sam počeo trenirati nedavno, prije pola godine. Dopada mi se sport  ne samo zato sto se družimo na treninzima, nego i zato što je veoma zdrav. Želim da učim i napredujem.”

Redovni na treninzima su i Nemanja Simović srednjoškolac i fudbaler , kao i Aleksej Prijović, učenik 8. razreda i košarkaš.

“Stoni tenis je veoma dobar i zabavan sport. Mnogi ljudi misle da je stoni tenis smiješan sport, ali varaju se. Kada počnete da igrate shvatite kako je ovaj sport sjajan.”, priča Prijović.

Simović kaže da je tu zbog drugova, koji su mu otkrili čari ovog olimpijskog sporta:

“Tu sam zato što su moji dobri drugovi  počeli da treniraju. Shvatio sam da je ovo nevjerovatan sport.”

Danijel Prijović govori da je njemu televizija probudila zanimanje za igru:

“Kad sam bio manji, gledao sam na televizoru stoni tenis i dopalo mi se baš baš. Onda sam pomislio kako bi bilo dobro da ima kod nas, raspitao sam se i počeo trenirati, nekoliko puta sam prestajao, bio bolestan i svašta ć, ali se uvijek vratim, jer volim sport, uživam i srećan sam kad igram i treniram.”

Najiskusniji i, po riječima drugova i kolega najbolji među njima su dvojica budućih studenata, kandidati za đaka generacije u SŠC “Petar Petrović- Njegoš”, Dejan Tošić i Zoran Šubara.

“Nisam od samog početka u cijeloj ovoj stonoteniskoj priči. Priča je nastala prije deset godina, a ja sam u to vrijeme bio ozbiljno zagrijan za košarku. Bio sam solidan košarkaš, ali uvijek među najmanjim u generaciji. Jednom prilikom sam sa drugom otišao na njegov trening stonog tenisa i trener me ponudio da uzmem reket i odigram sa nekim jedan meč. Odmah sam zavolio taj sport. I eto tu sam. To je bilo prije 9 godina. Nismo imali mnogo takmičenja, par turnira u Višegradu i Novom Goraždu, a onda se 2011. godina otvorila prilika da stoni tenis ode na MOSI igre. Kod nas je vladala ogromna euforijia i odigran je turnir između nekoliko nas i tri najbolja su otišli na te MOSI to su bili Aleksa Burović, Zoran Šubara i ja. Poslije toga razvija se još veća ljubav prema stonom tenisu i ozbiljnije se trenira, ali nažolost turnira u toku jedne godine ima dva-tri. Baš mi je u jednom trenutku bilo krivo kako moji vršnjaci iz nekih drugih sportova svake sedmice imaju utakmice, ali kasnije sam se pomirio sa tim i nastavio trenirati ono za sebe. I tako kad pomislim nije devet godina malo, u tom periodu stvorio sam ogromno pasiju prema ovom sportu i prilično se “navukao”.”, priča nam Dejan Tošić.

Njegov školski drug, odlični Zoran Šubara, nam je objasnio, kako je taj hobi ustvari mnogo više od toga. To je čista životna emocija po priči mladog Šubare:

“U stornom tenisu sam vec devet godina. Tokom tih godina bilo je svašta, suza, nerviranja, ali i radovanja i mnogo, mnogo lijepih trenutaka. Nezaboravna putovanja, nova poznanstva, nadmetanje sa najboljim stonoteniserima s ovih prostora, na koje sam jako ponosan, jesu stvari koje mi je stoni tenis donio. U početku je to bila samo dječija igra koja je kasnije prerasla u ljubav. Za mene je stoni tenis najvažnija sporedna stvar na svijetu. Želio bih da se zahvalim svima koji su na bilo koji način pomogli našem klubu. ”

I tako, mlađani stonoteniseri se druže, treniraju, ponekad igraju, kad se ukaže prilika čak i osvoje ponešto. Šteta što nisu u prilici da se redovno takmiče. Možda bi baš Čajničani  prekinuli dominaciju Kineza na OI.

Do tada, nekih boljih uslova stoni tenis će biti odlična zabava za sve Čajničane koji to žele.