Najčuveniji konj u Americi porijeklom sa Borika

ROGATICA – Rođen sredinom aprila 1992. godine, Vindfol je, sa navršene 4 godine, prošao ispitivanje kao jedan od 5 najboljih ždrebaca u konkurenciji njih više hiljada u Njemačkoj. Vindfola su njegovi vlasnici, znamenita njemačka porodica Dim, dali na obuku ćerki osvajača zlatne olimpijske medalje Rajnera Klimkea. Rajner Klimke je podjednako značajan za Borike, ali ovdje je riječ o Ingrid Klimke koja je već imala i iskustva i uspjeha u jahanju mladih pastuva, i već je bila na glasu kao jedan od najboljih njemačkih jahača u dresuri i preponskom jahanju. Tokom naredne četiri godine Vindfol i Klimkeova su osvojili svijet njemačkog preponskog jahanja na juriš. Ostvarili su 40 (!!!) pobjeda i plasmana, uključujući i osvajanje Šampionata mladih konja, Šampionata profesionalnih jahača (fantastičan je podatak da je Vindfol na njemu „korišćen“ u sve tri faze), kao i sva CIC takmičenja 1999. godine. Sedmogodišnji Vindfol je te 1999. godine proglašen u konkurenciji konja svih vrsta i u svim sportovima za konja godine u Njemačkoj od strane čitalaca čuvenog magazina Rajter Rivju. Iako je bio na listi njemačkog tima za Olimpijadu u Sidneju 2000. godine, nije na nju i otputovao jer je za Ingrid Klimke izabran drugi konj, takođe u vlasništvu porodice Dim – kastrat Slip Lejt.

Krajem 2000. Dimovi prodaju Vindfola Timu Holekampu, sa unapred predviđenim planom da će ga jahati Daren Čiačia na turnirima u Americi i da će se čuvati zarad priploda. Ovaj plan ne samo da je ispunjen, nego i premašen u nevjerovatnoj mjeri – Vindfol se namjetnuo kao najprestižniji pastuv. 2009. kada je penzionisan, imao je dovoljno nagradnih poena od pobjeda i plasmana da je bio, a i dalje jeste, drugi konj po broju bodova u sveukupnoj istoriji konjarstva u Sjevernoj Americi. Ispred njega je jedino Vinsom Adante. Samo je jedan od 4 konja u istoriji preponskog jahanja u Americi koji je zaradio preko 1000 poena. Vindfolova izvođenja su bila bez konkurencije. Na BUKVALNO svakoj manifestaciji on je ili pobjedio, ili zauzimao jedno od prva tri mjesta, i time zadobio titulu najuspješnijeg preponskog konja na svijetu. Do skora je držao rekord u dresuri na Roleks takmičenju, iznad 78%. Kao skakač, bio je skladan i precizan, veoma rijetko rušeći prepone. Što se kros kantrija tiče u početku nije bio u dovoljnoj mjeri usresređen, kao što većina pastuha i nije, i bilo je potrebno vremena da dosegne konzistentni vrhunski kas za koji je bio itekako sposoban. Taj aspekt je dosegao adekvatan nivo početkom jeseni 2002. godine kada je zauzeo 5. mjesto na Fer Hil takmičenju. Na svakom narednom takmičenju, imao je usklađen kas kada god je to bilo potrebno, uključujući i Olimpijske igre u Atini 2004. godine. Uz sve počasti i odličja, Vindfol je reprezentaciji SAD u Atini donio bronzanu medalju u timskom preponskom jahanju – disciplina svestrani ispit spretnosti.

Nebrojeni stručnjaci nisu mogli sakriti divljenje prema ovom pastuvu i prema njegovoj karijeri koja je potrajala duže od 12 godina, karijeri koja je uključivala veoma zahtjevna takmičenja, i koja je bila – besprijekorna. Pohvale koje je dobio mogu se uporediti jedino sa onima koje je dobio njegov otac – veličanstveni Jastreb, o kome će tek biti riječi. Interesantan podatak da Vindfol, nalik njegovom pradjedu Lapisu koji se nijednom nije razbolio iako izložen surovoj ruskoj zimi i ratnim strahotama, nije bio podvrgnut nijednom operativnom zahvatu do 2007. godine, kada mu se tek u 15. godini života desio prijelom. Samo je nekolicina konja u cijelom svijetu koji su u tako dugom vremenskom periodu izdržali u vrhunskom preponskim takmičenjima. Kentaki Roleks takmičenje je bilo posvećeno Vindfolu, kao najveći znak pažnje prilikom njegovog penzionisanja. Iako u penziji, Vindfol je i dalje aktivan, vrijedno se radi sa njim i vrijedno radi oko usavršavanja pokreta dresure na Grand Prix-u. I dalje izgleda kao da je na vrhuncu moći…

Vindfolov karakter nevjerovatno podsjeća na konja iz filma Crni pastuv. Izrazito je smiren van takmičarskog polja, ali u potpunosti nezaintersovan za bilo koga sem za svog jahača. Kako je jedan doktor veterine rekao: „To nije konj koga ćete zateći kako mu je glava okrenuta ka skrivenom djelu štale. Uvijek je doslovno svjestan svoga okruženja, uzdignut kako bi osigurao sigurnost i dominaciju, i to ne samo kod kuće, već svuda gdje se trenutno nalazi. Prilazi posetiocima, ali nikada agresivno, već uvijek posmatrajući ih znatiželjno. Iako toleriše da ga neko mazi, to nikada te traži. Djeluje nam doslovno da je iznad svega toga.“

Iako je klasifikovan kao Trakener, samo po jednoj od predačkih liniji mu se može ispratiti istočno-pruska trakenerska krv. Priznat je i od strane Irskog odbora za konje, Vestfalskog saveza, Švedskog registra, kao i Hanoverskog registra, gdje se vodi kao „elitni Hanoverski pastuv“. Svjetski čuvene ergele se otimaju za ovog pastuva, a nigdje se ne može naći podatak da je Vindfol porijeklom sa Borika. Potomak Siglavija iz naše boričke Državne ergele Mrkonjićevo i neodoljivog Lapisa (o kome smo već pisali).

Proizveo je veliki broj potomaka sa izvrsnim izgledima da postanu vrhunske atlete kao i njihov otac, a neki to već i jesu, kao što je Hunenkenig, Karizma (izvanredni pokazatelji na testiranju), Karambo M, koji je pobjedio na Južnonjemačkom preponskom takmičenju mladih konja…

Borike su se u svojoj pitomosti i istovremeno svojoj divljini idealno spojile, igrom sudbine, sa ovim veličanstvenim arapskim konjima, dovedenim iz azijske pustinje. Rezultat su ove legendarne priče, od kojih ni jedan mali dio ispričali još uvijek nismo. Ni samima sebi, a kamoli svijetu… Tom svijetu koji je Vindfol pokorio kao vjetar doletio neznano odkuda…