Šest decenija braka Vojvođanina Jovana Brusin i bosanke Radmile Pašajlić

DUG BRAK GRADEI SLOGA, RAZUMJEVANJE I TOLERANCIJA

ROGATICA – Da se i u sedmoj deceniji zajedmničkog života može živjeti u slozi i ljubavi dokaz su Radmila (80) i Jovan (87) Brusin koji su ovih dana proslavili 53-godišnjicu braka.
Sve je počelo spontano i pomalo avanturistički u jesen davne 1954, priča Radmila. Moj Jovo kao mlad učitelj iz Novog Bečeja u Banatu, došao je u osnovnu školu u Ravnoj rijeci kod Duboštice u tadašnjem srezu Vareš.

Pošto je Ravna rijeka selo, a Duboštica centar mjesne zajednice u kojoj je radio jedan pogon Šumarije Šumskog gazdinstva „Krivaja“ iz Zavidovića i u njemu kao službenik moj otac Miloš Pašajlić, češće sam iz rodnog sela Pašajlići u Vozući odlazila u Dubošticu. Uz jednu takvu moju posjetu Duboštici sasvim slučajno susreli smo se Jovo i ja. Nakon upoznavanja razvila se ljubav koja je trajala do 8. maja 1955. kada smo je krunisali brakom. Jovo je tada imao 23, a ja u drugoj polovini 17-te.

Skromna svadba, dodaje Radmila, obavljena je u društvenim prostorijama Šumarije uz troškove koje je najvećim dijelom snosio moj otac. Jer, udavala se njegova jedinica, miljenica i nasljednica jer mu je rat 1941-1945. odnio suprugu, a moju majku, i sina, moga mlađeg brata.

Do kraja te školske godine ostali smo u Duboštici, a onda put Novog Bečeja u kome je moj Jovo, kako mu Radmila i poslije toliko godina tepa, imao oca, majku i pet sestara.

Kako sam bila mlada za svjetovno (državno) vjenčanje trebalo je odobrenje suda. Nismo ga tražili, nego smo u dogovoru da papir o vjenčanju ne znači mnogo, živjeći u ljubavi i uzajamnom poštivanju, čekali da ja dočekam kraj 18-te i da se tek vjenčamo. Tako je i bilo. Umjesto učiteljske katedre, moj Jovo je u Bečeju prvo počeo raditi u socijalnom, a zatim u poljoprivrednom dobru koje se, ne znam zbog čega, nazivalo „Sokolac“.

U tom periodu u našem braku dešavale su se neke lijepe stvari. Ja sam dočekala 18-ti rođendan i vjenčanje koje je prošlo u znaku imena Đuro. Đuro Pecarski nam je bio porodični kum, Đuro se zvao matičar koji nas je vjenčao i Đuro je bio drugi svjedok na vjenčanju. Uz taj događaj muškarci su, možda, popili kafu i eventualno rakijicu, a mi žene izravno otišle kući. U Bečeju smo dobili i dvoje djece – sinove Stevu 1956. i Zdenka 1958.

Uz lijepa dešavanja, boravak u Bečeju imao je za Radmilu i lošu stranu. Nije mogla da se „primi“ na vojvođansko podneblje. Neočekivano došli su zdravstveni problemi. Po preporuci ljekara lijek je jedino bio – vraćanje u planinu odakle je došla.

Moj Jovo shvatio je moje probleme i prihvatio preporuke da se vratimo u Bosnu. Zahvaljujući pokojnom Slavku Dragojeviću, koji je iz PD „Sokolac“ u Novom Bečeju, otišao u tada renomirano poljoprivredno dobro „Borike“ kod Rogatice, dobio je posao i stan i ja sam se sa dvoje djece, od kojih je Zdenko imao tek 2,5 mjeseca, našla na Borikama. Iako do tada nisam ni čula za Borike, puno sam ih zavoljela i uvijek ću ih voljeti. Zdravstveno više nisam imala problema i puno lijepog sam u njima doživjela. Uz ostalo u njima sam rodila još dvoje djece – sina Boru 1960. i kćerku Silvu 1962.

Vrijeme i ljudi učinili su da PD „Borike“ promijeni sjedište i sa Borika je premješteno u Rogaticu. Za njim smo se i mi preselili u Rogaticu u kojoj smo ponovo u ljubavi i obostranom razumijevanju uvećali porodicu za još dvije djece – Jelenu 1973. i Valentinu 1982. godine.

Naš bračni i porodični život, kazuje Radmila, koja je cijelog života bila domaćica i brinula o porodici, imao je sličnosti sa mnogim drugim običnih porodica. Bilo je i lijepih i manje lijepih trenutaka, posebno tokom posljednjeg rata, ali ostali smo na broju.

Naš recept za dug bračni život bio bi – sloga, razumijevanje, tolerancija. Kad misliš da je stanje bezizlazno, sjedi i razmisli pa tek donosi odluke.

Radmilinu priču o njihovih 63 godine braka preko posebnih pomagala za uši, pomno je pratio i njen Jovo, penzioner sa penzijom od 470 maraka, koji je prije 7-8 godina imao moždani udar. S vremena na vrijeme na njima već uhodani način sporazumijevanja uključivao bi se i rekao da se slaže sa svim što je Radmila rekla, a da posebno žali što je propalo PD „Borike“ i posebno čuvena ergela konja po kojim su Borike bile na daleko poznate.

RAĐANJE

Pošto sam sa nepunih pet godina ostala bez majke i bez brata, a sestre nisam ni imala, smatrala sam to velikim hendikepom. Da i moju djecu ne bi pretio taj hendikep, rađala sam i nikad se nisam pokajala. Naprotiv, uživala sam u majčinstvu. Sada mi je žao što samo od jednog sin i jedne kćerke imam troje unučadi i dva praunuka. To je ispod svih mojih želja i nadanja, reče baka Radmila, kojoj je unuka Dunja, od najmlađe kćerke Valentine, zenica oka.