Ana Abazović najvrijednija „seljanka“ Mjesne zajednice Kozići i među ženama u Rogatici

13.11.2018.

NA POSLU OD JUTRA DO MRAKA I DALJE U NOĆ

ROGATICA – Da se kojim povodom ovih dana u Rogatici bira najvrijednija seoska žena, bez sumnje visoko mjesto zauzela bi Ana Abazović iz sela Bjelogorci. Na ovakav zaključak upućuje mišljenje koje o ovoj mladoj ženi ima Dragiša Bjelaković, predsjednik Mjesne zajednice Kozići kojoj pripadaju i Anini Bjelogorci, kad kaže:

„Ana je vrijedna žena, dobra domaćica, uzorna supruga na čijem plećima je porodično biznis poljoprivredno gazdinstvo. Svakodnevno od jutra do mraka, a bogami i dalje u noć, marljivo obavlja poslove na selu. Uz ostalo, bavi se uzgojem muznih krava i proizvodnjom mlijeka, sira i skorupa-kajmaka sa nevjerovatnom lakoćom“.

Tragom mišljenja prvog u mjesnoj zajednici posjetili smo Anu i njenu porodicu. Uz supruga Gorana (37) tu su i troje djece. Sin Aleksandar rođen je 2007, kćerka Andrijana 2009. i majmlađi Petar 2017.

Kuća u kojoj Abazovići žive je mala, prizemna, novije gradnje. Kupili smo je, kazuje Ana, kad smo zbog brojnosti porodice morali napustiti kuću svekra Dragomira, poznatog po „slučaju Abazović“ kome su 5. januara 2006. Italijanski karabinjeri iz sastava „mirovnih snaga“ EUFOR ni krivu ni dužnu, pucajući u leđa, ubili suprugu Radu, teško ranili njega i sina mu Dragoljuba, koji je tada imao samo 9 godina. Pošto kuća ne „ide“ sama, morali smo graditi i pomoćne objekte – kolibu, svinjac, kokošar, štalu…

Štala Abazovića je priča za sebe. Veća je nego njihova kuća i u njoj ima mjesta za desetak grla goveda sa „standardom“ koji nude moderni objekti ove vrste. Trenutno su u njoj dvije visokomliječne krave, jedan mladi rasni bik i poveliko žensko tele koje njegovi vlasnici namjeravaju da ostave za priplod.

Imali smo mi osam krava, svakodnevno predavali mljekari Milkos više desetina litara mlijeka, sirili sir i kajmak skupljali, dodaje Ana. Sve smo to morali „bataiti“ da bi napravili i opremili štalu i ostale objekte, među kojim je i mini brenta za prorezivanje drvene građe, čime se Goran bavi kad ostavi posao automehaničara u Šumskom gazdinstvu „Sjemeć“ u Rogatici.

Djeca su naše najveće bogatstvo, sa zadovoljstvom ističe Ana. Aco i Andrijana idu u osnovnu školu u Rogatici, u šesti odnosno četvrti razred. Pošto je škola udaljena skoro pet kilometara, izjutra idu sa Goranom u kolima, a vraćaju se kombijem koji prevozi đake sa područja Kozića.

Ovo dvoje mojih, vrijednih, Abazovića ipak skoro svakog dana prepješače razdaljinu od naših Bjelogoraca do grada i obratno idući u školu karatea u Rogatici, sporta u kome su se našli i jedno i drugo, priča njihov tata Goran.

Iako okružena sa troje djece, štalom, kravama, dvije svinje, desetak koka i cukom, koga djeca posebno obožavaju, Ana se ne žali. Krave muze uz pomoć električne muzilice i pri tome joj već uveliko pomažu dvoje starije djece. Aleksandar hrani krave i čisti štalu, a Andrijana u kućnim poslovima.

Dovoljno mi je što Andrijana bdije nad najmlađim Petrom, dok ja radim ostale kuće poslove ili sam u vrtu, odnosno pomažem suprugu pri obavljanju njegovih poslova koji traže više ruku pa makar to bile i ženske, kazuje još Ana.

Ono gdje sam „tanka“ je pletenje, heklanje, vezenje i slični ženski poslovi. Prosto za to nemam vremena, a nešto bih i znala raditi, priznaje ova mlada žena, rodom iz sela Prevrać kod Foče. Za Gorana se udala 3. juna 2006. Naoči krhka, ali vrijedna domaćica kojoj ništa nije teško raditi i da ponovimo kazivanje predsjednika Mjesne zajednice Kozići sa početka ove priče, da ona „može biti primjer drugim ženama i ne samo na selu“.