Životna priča starice Kose Perović iz Grivaca – Prepješačila „pola svijeta“

26.06.2019.

ROGATICA – Starica Kosa Perović iz sela Grivci kod Stjenica u opštini Rogatica, 12. aprila ušla u 98 godinu. Za dug život nema recepta. Nije, kazuje, nikad pušila i pila alkohol. Jela je šta je imala, spavala kad stigla, uglavnom nedovoljno. Radila i više nego je mogla. Sada odmara u jednoj od dvije kuće koje je gradila i jednu čak i svojim rukama omalterisala. Solidno vidi, pamet je još dobro služi. Sebi spremi da šta pojede. Javi se na telefon kad je njeni pozovu i, kako šeretski reče, čeka 100-tu.

Raduje se kad se na njena vrata pojavi neki od sinova, kćeri, 12-toro unučadi, 19 praunuka i 5-toro čukununučadi da bi sa njima oživjela sjećanje na svpj buran, težak ali zanimljiv životni put koji je počeo iz braka Danila, zvanog Božo, i Ilinka Čobović u sokolačkom selu Šenkovići. Četvrto je od 10-toro djece u oca i majke, od kojih su petoro preživjelo i dočekalo starost. Među njima je i Kosa koja ide životnim stopama majke Ilinke koja je živjela 105 godina. Ostali, sestre Koviljka, Milenka i Stojka i brat Vidoje već su umrli, ali u dobrim poznim godinama.

Kao i mnogi drugi iz njene generacije, pogotovo ženskog svijeta, ni Kosa nije išla u školu, ali kako reče, znala je čitati i nije je niko mogao u računu prevariti.

Život je, kazuje baka Kosa, nikad nije mazio. U najmlađim danima morala je pomagati majci u svakodnevnim poslovima, ali i da ore, kopa i obavlja ostale teške seljačke poslove, jer joj je otac bio invalid nakon slučajnog ranjavanja iz lovačke puške.

I tako sve do udaje u 21 godini za Milivoja Perovića iz Grivaca, koje od njenih Šenkovića razdvajaju brdo Rabar i Crni vrh sa svojih 1105 metara nadmorske visine.

Moj Milivoje, od mene stariji tri godine, bio je gledan momak iz domaćinske kuće, ali osim što smo se s vremena na vrijeme viđali na raznim skupovima – sijela, svadbe, branju lješnika ili u prolazu, nismo nikad ašikovali. Jer, ja sam imala momka u Gučevu, Cerović se zvao.

Na tu foru i „ulovio“ me je Milivoje. Dao mi je nekakvu kovertu, navodno poslao mi je taj Cerović. U njoj je bilo nešto para i zlatni prsten. Kad sam to uzela, Milivoje mi je rekao: „to ti je moja zaruka“. Ja sam to odmah bacila, ali on mi dobaci: „Ja dolazim za koji dan da te vodim“. Sva moja kukumakanja nisu pomogla. 1943, rat, puške, glave u torbi, a ja bespomoćna. I stvarno za par dana dođe Milivoje sa desetak svojih rođaka i prijatelja i praktično me oteše iz ruku majke, jer mi je otac bio već umro, a brat i sestre mlađi. Šanse za „odbranu“ nisam imala.

I pored na takav način ženidbe i udaje, naš brak, dodaje baka Kosa, lijepo je počeo. Pošto je bio rat moj Milivoje se po danu skrivao kod kuće, a noću išao negdje na položaj čuvajući selo navodno kao četnik. U takvom statusu ostao je do kraja rata i neki mjesec poslije. Nije se odmah predao pa je u jednoj akciji milicije ranjen. Nije suđen, jer nije imao mrlja na svom imenu, ali se zbog neadekvatnog liječenja rana „opoganila“ i ona mu je poslije velikih muka došla glave 1962. u 43 godini života.

Sa Milivojem u braku Kosa je rodila petoro djece. Prvenac je bila Milka, 1944, zatim Stojka 1946, blizanci Pero i Pejka 1948. i najmlađi Marinko 1950.

Sva su mi djeca, priča dalje baka Kosa, hvala milosnom Bogu, živa i zdrava. Samnom najviše vremena provodi moje najmlađe „dijete“ Marinko, penzioner sa 70 godina.

Kosin život sa njenim Milivojem u Grivcima bio je borba neprestana. Bolest muža i petoro djece bili su razlog da na njena ženska pleća padne cijela kuća, ženski i muški poslovi. Da se dođe do dinara moralo se raditi i na dnevnicu. Radilo se po cijeli dan i za čanak brašna. Snalazila se na sve moguće načine pa je, prisjeća se ona, pješice išla u Vlasenicu odakle je na leđima donosila i po 30 kilograma kukuruza da nahrani djecu. Jedne prilike donijela je u improvizovanim bisagama i dva prasića, jednog na prsima drugog na leđima. I tako ko zna koliko puta prošla je razdaljinu od Grivaca i Stjenica do Vlasenice, Bijeljine. Sokoca, Rogatice, Goražda, Foče, Višegrada, Čajniča…

U Sarajevo, gdje joj je muž Milivoje bio više puta i mjeseci na liječenju, otišla je, kazuje ona, najmanje 15 puta i kad bi se sve to pretvorilo u metre i korake ispalo bi da sam pješke obišla pola svijeta i možda više.

Nije baka Kosa krstarila samo regionom. Više godina išla je u berbu kukuruza u Banatu i dovozila kući po 15 metara i koristila za ishranu čeljadi. Stigla je da ode i u šverc-ture u Trst, Mađarsku, Rumuniju, Tursku.

Ono čim se posebno ponosi je činjenica da su je ljudi cijenili i poštovali. Nikad joj, reče, ni jedan muškarac nije uputio ružnu, a pogotovo bezobraznu, riječ. A ,priznaje, da je neke žene nisu voljele, jer su ih muževi „karali“ sa pitanjem „kako može Kosa, a ne možeš ti“?