Mila Šubara i njeni relikti

16.07.2019.

NALČA SA CIPELE ČUVA SJEĆANJE NA VOJISLAVA – VOJU, SINA DRAŽE
MIHAJLOVIĆA

ROGATICA – Sjećanja na đenerala Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljuba Mihailovića, ili čiča Dražu, kako su ga od milja mnogi zvali, čuva se na različite načine. Ali, malo je poznato da je sa Dražom ratovao i njegov sin Vojislav-Vojo i poginuo 21. maja 1945. godine prilikom povlačenja ostataka Dražine grupe boraca sa Zelengore i Foče prema Srbiji.

Draža je tada, zabilježili su hroničari, uspio preći Praču i sa dvadesetak svojih boraca stigao na Romaniju. Pošto je Romanija već uveliko bila „crvena“ nije se tu dugo zadržao. Pošao je ka Srbiji preko Borika i Sjemeća da bi stigao na Ravance gdje se sastao sa Kalabićem i poznato je šta je sve poslije bilo.
Njegov sin Vojo ostao je na putu. U knjizi „Noć đenerala“ Vuk Drašković napisao je daje Draža prilikom posljednjeg susreta (noć pred likvidaciju) supruzi Jelici saopštio da je njihov Vojo poginuo na Zelengori, da je izdahnuo na njegovim rukama i da ga je on sahranio.

Tom prilikom, piše dalje Vuk Drašković, na salveti koju je Jelica slučajno imala Draža joj je nacrtao da se grob njihovog sina nalazi ispod bukve sa kamenom ukopanim u zemlju i dva slova – V i M ašovom vojničkim urezana u ploči. Oznake krsta nema, jer sam se plašio da bi ovi zlikovci raskopali grob pod tim belegom. Molim te, sakrij salvetu u donji veš, odmah sada. Otiđi kod neko topografa koji ume da čita sve ovo i prenesi kosti“.

Jelica je naravno obećala da će tako uraditi, ali kosti Voje Mihajlovića nisu bile na Zelengori, nego na lokalitetu Stanina njiva u rejonu srpskog sela Bulozi koje se nalazi na tromeđi opština Rogatica, Goražde i Pale, a između sela Čemernica, Osječani i Vražalice.

Voju i nekoliko njegovih saboraca među kojim je, navodno bila i medicinska sestra po prezimenu Smiljanić, tajno su sahranili mještani Buloga i o tome se nije smjelo javno pričati, ali se kao tajna prenosila sa koljena na koljeno.
Za nju su tako saznale i tada djevojčice Mila Mrakić koja je tajnu o Vojinom grobu čuvala samo za sebe, priča ova sada već 78 godišnja starica sa muževim prezimenom Šubara. Nosila sam je u srcu i čak jednom od dvojice mojih sinova dala ime Vojo.

Bilo je tako sve do pred kraj prve decenije ovoga vijeka. Sa tajne o grobu Dražinog sina polako je počela da se skida veo, posebno poslije zahtjeva za njegovu rehabilitaciju i jednog dana u septembru 2009. po Milu u Rogaticu, gdje je nastavila život poslije egzodusa Srba iz Goražda, došla je grupa simpatizera Ravnogorskog pokreta iz Višegrada i nakon kraćeg razgovora zajedno su otišli u Buloge sa namjerom da se iskopaju Vojini posmrtni ostaci.

Grobno mjesto pokazala im je Mila. Grob je otvoren i posmrtni ostaci, bar tako je rečeno, odneseni su u neki od manastira na području Višegrada. O daljoj njihovoj sudbini Mila više ne zna ništa.

Ali, sjećanje na Voju i eksuminaciju njegovih posmrtnih ostataka Mila čuva jednim neobičnim predmetom. Riječ je o nalči sa jedne od vojničkih cipela koju je Vojo imao na nogama na dan pogibije koju je Mila ponijela sa ekshumacije.

Podsjećanja radi nalčom se zove željezni predmet u vidu potkovice koji se posebnim obućarskim ekserima pričvršćivao na pete vojničkih cipela sa đonovima da bi im vijek duže trajao. Na vrhu cipele bili su blokeji sa istim ciljem – produženje „života“ cipeli.

Nalču, priča Mila Šubara, čuvam i čuvaću dok sam živa. U obavezu ću je prenijeti i mojim potomcima da je i dalje čuvaju kao najveći relikt i uspomenu na onog na čijim cipelama je posljednji put bila.