Putešestvije Ilije Zeljko od rodnog Kaknja, preko Hadžića i Višegrada do Doma staraca u Rogatici

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 31. avgusta 2019. 058.ba

RAT I SAOBRAĆAJ SRUŠILI LIJEPE SNOVE

ROGATICA – Ilija Zeljko je rođen i odrastao u Donjim Lučanima kod Kaknja. Zbog ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog vijeka, nakon što su njemu i njegovoj majci, dobri ljudi omogućili da izađe iz rodnog sela, postao je izbjeglioca prvo u Hadžićima kod Sarajeva, zatim u Višegradu, da bi se na kraju skrasio u Domu za starija lica „Sunce“ u Rogatici.

Iako po godinama starosti (51) ne bi trebalo da koristi usluge Doma staraca, bolest i čudan životni put odradili su svoje i on je već pri kraju treće godine od kako kao jedan od mlađih dijeli sudbinu ostalih štićenika ove ustanove za zaštitu starijih osoba u Rogatici.

– Ovdje mi je dobro. Osjećam se kao nekad kod svoje kuće u rodnim Donjim Lučanima. Uz veliku pažnju osoblja Doma, našao sam nove prijatelje i drugare koji me razumiju. Zato se neizmjerno zahvaljujem svima koji su prepoznali „moj slučaj“ i ovdje me smjestili. Žao mi je što zbog zdravstvenih prilika ne mogu da nešto više privrijdim u Domu, kako to rade neki drugi štićenici. Ali, zato ja sam tu da napišem neku pjesmu o njima i o nedosanjanim mojim snovima, kazuje Ilija i dodaje:

– Poezija me zanimala od malih nogu. Ponešto sam napisao još kao osnovac. I u srednjoj školi zanimla me ova oblast, ali sam tada, u cilju „iskazivanja muškosti“, više upražnjavao sport. Kao atletičar na 100 metara imao sam rezultat 13,5 sekundi. Volio sam i boks i uz trenara pokojnog Jozu Leutara proricana mi je svjetla budućnost. I košarku sam igrao i među vršnjacima bio jedan od perspektivnijih.

– Sport je ostao kao uspomena, a evo ovdje ponovo mi se vratila želja za poezijom. Ponešto napišem za svoju dušu i za ljubav ovdje mojih drugara priča Ilija.

Da Ilija u tome ne gubi badava vrijeme, kazuje i direktor Doma Radomir Ćućula, dokaz su dvije-tri podebele sveske na noćnom ormariću pored njegovog krevata. U njima su njegove pjesme. Piše na razne teme, ali stiče se dojam da su mu preokupacija ljubav i neka Lili, ponegdje Marija i Dragana. Vjerovatno nekadašnje ljubavi?!

To je ljepša strana Ilijinog života. Druga je tamnija i posve neobična.

– Ne znam da li postoji čovjek kao ja sa kojim se u negativnom smislu poigrala sudbina. Jedno sam od četvoro djece u majke i oca. Jednu od sestara izgubio sam kad je bila dijete u povoju. Mlađi brat Cvijo, blizanac sa sestrom Cvijetom, poginuo je u saobraćajnoj nesreći vraćajući se iz škole u 10-toj godini. U saobraćajnoj nesreći poginuo mi je i otac Milan, takoreći na istom mjestu gdje u brat Cvijo na pješačkom prelazu u Lašvi kod Kaknja, priča Ilija.

– Ostali smo, dodaje Ilija, majka Vidosava, domaćica, malodobna sestra Cvija i ja sa završenom rudarskom školom i kvalifikacijom saobraćajno-transportnog manipulanta i počeo raditi u zeničkoj željezari. Ali, ne dugo. Pozvat sam u JNA i kao istaknuti omladinac upućen u školu rezervnih oficira u Zadru, 17. septembra 1989.

– Iako sam počeo kao jedan od najboljih pitomaca, u vojsci sam ostao samo mjesec dana. Otrovao me hranom jedan kuvar Hrvat, jer je u meni vidio nekog opasnog Srbina?! Nakon kraćeg liječenja vraćen sam kući da se do kraja izliječim, pa ću ponovo biti pozvan na dosluženje. Pošto je ubrzo izbio rat u Hrvatskoj i BiH, to se nikad nije dogodilo, prisjeća se Ilija.

Nisu to i sve nevolje koje su pratile ovog čovjeka. Rat u BiH dočekao je u rodnom selu sa majkom Vidosavom i sestrom Cvijetom. Tih teških dana sestra mu je, u želji da se skloni od ratnih strahota, sa izvjesnim Ilijom Topićem otišla navodno u Švajcarsku i od tada do današnjih dana o njoj se ništa ne zna.

– Tu veliku ranu majka nam je 2005. odnijela na onaj svijet.Umrla je u alternativnom smještaju u Nezucima kod Višegrada, gdje su nas kao izbjeglice iz Hadžića smjastili 1996.

Nevjerovatno, ali i Ilija u Višegradu umalo, kao brat i otac, nije bio žrtva saobraćaja. Udario ga auto. Zadobio je više teških povreda, posebno na lijevoj ruci na koja je imala više preloma. Operacije nisu mnogo pomogle i Ilija je ostao trajni invalid. Ima česta arterijska krvarenja i lošu cirkulaciju koja dovodi do otvorenih rana koje su bolne i veoma loše utiču na kvalitet njegova života, rekoše u Domu staraca „Sunce“ u kome je on veoma disciplinovan i cijenjen štićenik za koga troškove boravka, uz njegovih 190 maraka invalidske penzije, snosi Centar za socijalni rad iz Višegrada.

– Najveća mi je želja sa zuzama u očima, nastavlja priču Ilija, da saznam bilo šta za sestru Cvijetu. Ne radi toga da bi mi nešto pomogla, nego jednostavno da znam da imam nekog bližnjeg svog. Zato je moli, ako je živa da mu se javi, a ako nije živa, a neko zna nešto o tome, da mu takođe javi da se više ne nada da će je ipak nekad vidjeti.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.