Vanja Petrović nastavlja sa humanitarnim radom

29.01.2014.

Vanja Petrović sa djevojčicama

VIŠEGRAD – Na Savindan 27. januara, pismo dopisniku RTRS u Višegradu uputila je Vanja Petrović (Accenture Management Consulting) iz Londona.

Pismo je upućeno djevojčicama koje su prerano ostale bez majke. Djevojčice su rođene i odrastale u barakama u Nezucima.

Nedavno je cijela porodica preselila u jednu kuću na Bikavcu. Vanja je bila upoznata sa teškim i skromnim životom Marije i Dijane, i obilazila ih je prilikom njenih posjeta Višegradu.

Duboko ganuta, njihovom sudbinom, napisala je priču koju prenosimo u cjelosti:

 

“Danas je Sveti Savo, školska slava, djeca se raduju, imaju priredbe u školama. Moje Marija i Dijana danas umjesto školske priredbe preživljavaju najveću tragadeiju u svom životu.

Izgubile su svoju mamu. Dva mala anđela koja su rođena i odrasla u izbjegličkoj baraci, danas su okrutnom igrom sudbine dobile najteži udarac. Upoznala sam ih radeći na humanitarnom projektu koji nije uključivao barake u kojima su rođene, jer za njih dvije niko nije ni znao ni mario!

Ja jesam! Osvojile su moje srce zauvijek. Tihe i mile kao i njihova mama Jadranka! Izbjegla iz Sarajeva, borac vojske RS upoznala je njihovog tatu u izbjeličkim barakama u Višegradu, tu se udala i rodila Dijanu i Mariju. Tu su one rasle, pored Drine nedaleko od HE “Višegrad”. Jadranka je bila u bolnici prvi put kada sam došla u barake. Svaki sledeći susret sa njom i djevojčicama krila je pred njima da je bolesna a šta joj je na duši pričala mi je kad smo ostale same. Nije kukala nad sudbinom, nije se žalila ili krivila druge ali bila je beskrajno tužna i zabrinuta za svoje djevojčice.

Mislila sam na njih često i radovala sam se da ih ponovo vidim pa sam im još u Londonu spremila paketiće za Božić. I ako sam u Višegradu boravila samo jedan dan uspjela sam ih pronaći na Bikavcu u maloj kućici, nedovršenoj, ledenoj, ali ipak njihovoj.

Jadranka se iznenadila i obradovala koliko i one. Tata im je popravljao vodu a ona i ako je izgledala mršava i blijeda rekla mi je da dobro, sretna što se dan prije toga iselila iz baraka. Na pitanje da li im nešto treba, samo su poželjele šporet na loženje, da se imaju čime grijati. Ništa više.

I sada kao da nije bilo dovoljno nesreće, Jadranka, ta hrabra tiha žena ostavila je svoje djevojčice, bez svog zagrljaja i podrške. Život je prema njoj bio toliko okrutan i toliko bola i nepravde je podnijela ali ovu nije mogla. Ne mogu da razumijem. Ne znam kako i zašto su neki osuđeni da toliko pate ali znam da postoji mnogo načina da im se ta patnja olakša.

Sitnicama, podrškom i saznanjem da neko misli na njih. Ništa Dijani i Mariji ne može nadoknaditi ovaj strašni gubitak, ali mi im možemo olakšati na mnogo načina da se suoče sa teškim odrastanjem koje ih čeka. Ja ih neću zaboravit sigurno, nemoj te molim vas ni Vi. Vjerujem sada samo u indivudalnu dobrotu, koja se ne može zloupotrebiti a koju samo treba kanalisati ka pravom cilju.

Počivaj u miru Jadranka. …Dijana i Marija moje misli su sa vama.

Vanja Petrović