Čajnička Krasnica – reportaža

01.11.2011.

Čudotvorna ikona Majke Božije

Za svu Slavu i ugled, Čajniče je zahvalno samo njoj, Čudotvornoj Krasnici Čajničkoj

ČAJNIČE- Na maloj površini u prostoru tjesnaca, izmedju Cicelja i Čivči Brda, gdje iz jakog izvora teče rijeka Janjina, smjestilo se i dugovječno opstalo malo mjesto, Čajniče…

Putopisac Evlija Čelebija za Čajniče kaže “da takvo čudno i brdovito mjesto nije nigdje vidio”. Okruženo je brdima sa obje strane, visokim drvećem i rodnim voćnjakom. Putopisac Čelebija je za Čajničane još davno zapisao… Vrijedni su, pošteni i čestiti ljudi, pravi domaćini…

Na samom zaravanku brijega u sred Čajniča, vijekovima postoje dvije crkve. Stara, porijeklom iz xv vijeka i Nova crkva, podignuta 1863. godine, posvećene Uspenju Presvete Bogorodice Čajničke. U novoj crkvi od davnina, pa sve do danas, na pijedestalu stoji Ona, kojoj se mole, a koja im srećom i napretkom uzvraća, ikona Krasnice Čajničke, po kojoj je i Čajniče postalo mjesto sa jako razvijenim vjerskim turizmom.

– U čajničkim crkvenim knjigama iz devetnaestog vijeka, saznajemo da je tamošnje stanovništvo mučila nemaštinja, bijeda, glad i bolest. Te su pojave najviše zadavale brigu i teškoće, stanovništvu ovog, na sve čudnog i visokog mijesta, koji su se Krasnici obraćali, a Ona im u nevolji pomagala. Kako je smješteno na raskršću puteva prema Crnoj Gori i Srbiji, Čajniče je postalo mjesto hodočašća u koje su svraćali ljudi sa svih strana, naročito za veliki praznik, posvećen Bogorodici, Malu Gospojinu, kada su se namjernici masovno poklanjali Bogorodici.

-Polovinom prošlog vijeka, ova Crkva je bila u mogućnosti da podigne prelijepi Hram, zahvaljujući ljudima, koji su od davnina posjećivali i poštovali Čudotvornu ikonu, te njihovim bogatim prilozima iz svih krajeva, naročito iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i dijelova Srbije. Crkva je osvećena i propojala, iste 1863. godine. Nova Crkva velikih razmjera i neuobičajenog oblika, sagradjena je u stilu starih istočnjačkih gradjevina, a u duhu Pravoslavne vjere i hrišćanskog bogosluženja. Ljepotu ovoga Hrama, čini 18 manjih poluloptastih kubeta, koji pokrivaju crkvenu unutrašnjost. Da njena ljepota, bode oči zlobnika, dokazalo je i varvarstvo Italijana, za vrijeme Drugog svijetskog rata, kada je Crkva zapaljena i u velikoj mjeri oštećena. Tako je žalosno i napušteno izgledala Crkva, preko deset godina. U posleratno vrijeme, izgradnju Crkve pokrenuo je njen tadašnji paroh, jeremonah Vasilije Domanović, opet je nanovo izgradjena, onakva, kakva je i prije varvarskog napada izgledala nova Crkva, koja se takvom sačuvala i do dan danas, gdje se u njoj čuva Čudotvorna ikona, Krasnica Čajnička.

“Najmanje je poznata istorija Čudotvorne ikone, priča nam sadašnji njen paroh, Tihomir Motika. Ikona se u ovoj Crkvi čuva od nezapamćenog vremena, do danas. Po narodnom i crkvenom predanju, ikona je jedna od tri slikarska djela sv. jevandjeliste Luke. Kaže se, da je donesena u Manastir Banju, kod Priboja na Limu, kojem je poklonio car Uroš, nakon dužeg bolovanja i svog izliječenja u tom Manastiru. Poslije paljevine i pljačke Manastira Banje, neki seljak je Čudotvornu ikonu izbavio i donio u Čajniče, gdje je u Staroj Crkvi stajala 370. godina, a tek poslije, premještena je u Novu Crkvu. Kada se pročulo 1868. godine, da će se obnoviti Manastir Banja i da će se ikona vratiti natrag, uzbunilo se čitavo Čajniče, pa su i čajnički Muslimani, htjeli to oružjem da spriječe. Za vrijeme Drugog sv. rata, Crkva je oštećena i opljačkana, pa su mještani ikonu odnijeli u jednu Srpsku kuću, a poslije toga je prenesena u Crkvu sela Strečanje. Iz tog sela, a radi veće sigurnosti, ikona je sakrivena u jednu pećinu, gdje je čuvana pod stražom. Ikona je ostala do kraja rata u selu Trpinje i u maloj pećini, a poslije rata i po opravci Stare Crkve, vraćena je na svoje predjašnje mijesto. Njena čuda su poznata Muslimanima, Pravoslavcima i Jevrejima, svima je pomagala i pomaže, pritiču joj nevoljni, ožalošćeni i bolesni, grešnici i pokajnici, jer su Njena čuda velika, te je narod za uzvrat okitio dragocjenim darovima”, priča njen paroh Tihomir Motika.

Samo je duhovna smrt, prava smrt. Ova je Crkva bila razorena, a Bogorodica Čajnička sa svoje postojbine gonjena i skrivana, ali je vijerni duh naroda opet vratio, na mjesto gdje je vijekovima stajala, da zbliži, pomiluje, čuva i nadgleda, onoga koji je u oči pogledao i istinski sa srca Njoj se pomolio…