Rus daje život za srpsku braću

VIŠEGRAD – U nedjelju po podne, na Vojničkom groblju u Višegradu, tokom otkrivanja spomenika ruskim dobrovoljcima koji su se borili u srpskim jedinicama tokom minulog rata u Bosni, jedan korpulentni mladić je i stasom i glasom i svojom pričom privlačio pažnju skoro svih učesnika velikog čina srpske zahvalnosti ruskoj braći po krvi i vjeri.

Aleksej Aleksandrov

Aleksej Aleksandrov (26) je sin Aleksandra Aleksandrova iz Sankt Peterburga, ruskog dobrovoljca koji je poginuo u ratnim okršajima 21. maja 1993. godine blizu Sarajeva.

Nosio je uniformu Vojske Republike Srpske i, kako svjedoče neki od njegovih saboraca tokom ranijih ratnih okršaja kod Višegrada i Skelana, bio je borac koga bi poželjela svaka vojska na svijetu.

Kao Bikavac, visoki i široki Aleksej je imao samo sedam godina kad mu je otac, prilikom odlaska na Balkan, ostavio zavjet:

– Rekao mi je tada da ide da ratuje za svoju pravoslavnu srpsku braću i da ja, ako se njemu nešto desi, moram jednog dana doći u Srbiju i Bosnu, upoznati srpski narod i ako zatreba isto ga braniti… Eto, već pet godina živim na Palama i osjećam se odlično – započeo je Aleksej svjedočenje o ispunjenju očevog zavjeta.

Ipak, prvo je prelistao nekoliko stranica iz ratne priče o junačkom stradanju njegovog oca.

Živim svoj život

– Ne znam da li neki Bošnjaci sa kojima povremeno imam kontakt znaju da je moj otac ratovao i dao život za Srpsku, ali to me ne interesuje. Ja ovdje živim svoj život, trudim se da nikoga ne opterećujem sa pričom o mom ocu. Za sada nisam imao problema niti u Srpskoj, niti u Federaciji. Mislim da su ovdje ljudi hiljadu puta bolji od onih slika kakve u svijetu kruže o njima. Ovaj narod treba dobro upoznati da bi ga zavolio – kaže Aleksej.

– Otac je bio vojni inženjer i često je, poslom, tokom svog radnog vijeka putovao u Srbiju i Bosnu, upoznavao tamo ljude, družio se sa njima i pričao o njima. On je zaista bio zaljubljen u tu srpsku dušu. I kad je počeo rat u Bosni odmah je spakovao stvari i rekao: “Idem”. Niko ga od toga nije mogao odvratiti – priča Aleksej.

Pukovnik Aleksandar Aleksandrov je poslije nekoliko žestokih ratnih okršaja u okolini Višegrada, ranjen na ratištu blizu Skelana. Teška rana i dugo liječenje u Sankt Peterburgu nisu pokolebali Aleksandra. Obećanje dato nekim srpskim saborcima da će se vratiti održao je i samo što su rane zacijelile, ponovo se vratio. Na žalost, veliko junačko srce odvelo ga je u smrt na sarajevskom ratištu.

– O smrti mog oca mnogi su mi pričali i sve te priče mogu da stanu u jednu riječ. Otac je bio “junak” i junački je poginuo. Ponosan sam na njega – kaže Aleksej, koji je nakon rata od Republike Srpske dobio očevu penziju, a kad je napunio još neku godinu sjetio se i zavjeta.

– Dolazio sam nekoliko puta sa majkom na Pale, pričao o tome da bih želio da tu živim i na nagovor nekih očevih saboraca odlučio da na Palama upišem fakultet 2006. godine. U stvari, nisu oni mene mnogo ni nagovarali – kaže kroz osmjeh Aleksej, koji je na paljanskom Univerzitetu upisao srpski jezik i književnost i već stigao do kraja.

– Ostalo mi je još nekoliko ispita i gotovo. A poslije, vidjećemo, postoje razne kombinacije. Danas živimo u vremenu kad se malo toga može pouzdano planirati. O studentskim danima u zemlji, za koju je njegov otac položio život i svojim srpskim prijateljima, Aleksej priča sa puno ljubavi i poštovanja.

– Vjerujte, dani i godine provedeni u ovoj zemlji za mene su nešto veliko, gotovo sveto. Ovde sam stekao mnogo, mnogo prijatelja, imam ih u gotovo svakoj varošici u Bosni. Gdje god maknem, sretnem nekog jarana, neko na koga mogu da računam i ko na mene može da računa u svakom trenutku.

Aleksej nevoljno priznaje da je zbog napunjenih 26 godina izgubio pravo na očevu penziju i da se sada malo teže finansijski snalazi na Palama. Međutim, kaže, uspjeva da preživi zahvaljujući tome što povremeno nešto prevede ili nađe drugi posao.

– Dobro, nešto pošalju mati i baba od kuće, nešto se ovde zaradi, nije problem. Bitno je da ću još malo završiti fakultet, a poslije može da se desi svašta – ponovo širi osmjeh Aleksej, teško priznajući kako je na nekoliko koraka od bračnih voda sa djevojkom Milicom, “kršnom Hercegovkom”.

– Samo, pazite “Vesti”, ako Milica ovo pročita mogu da se pakujem i vraćam u Rusiju! Na kraju, Aleksej je još priznao da bi, ako zatreba njegovoj braći, krenuo očevim putem i da bi, ako zatreba njegovoj braći, dao i ono što je dao njegov otac.

Kad čovjek upozna Alekseja Aleksandrova i, uz to, čuje sa strane nekoliko sjajnih riječi o ovom ruskom mladiću, ostaje mu samo da sebi kaže: “Danas sam imao mnogo sreće”.

Obećanje

Tokom otkrivanja i osvećenja spomenika ruskim dobrovoljcima, Aleksej je prišao spomeniku, klekao ispred njega i poljubio očevo ime koje se, zajedno sa još 36 ruskih dobrovoljaca, nalazi uklesano u podnožju kamenog spomenika.

– Ovo je za mene veliki znak srpske zahvalnosti mom ocu i njegovim drugovima koji su dali život za ovu zemlju. Uvijek ću ovdje dolaziti i paliti svijeće za oca i njegove saborce – obećao je Aleksej.