“Višegrad u očima slučajnih prolaznika”

Ono što se doživi i ponese iz Višegrada,
ostaje duboko urezano u srcima svih putnika prolaznika i namjernika,
a duboke tragove ostavlja i onima koji su svoje djetinjstvo i mladost proveli u gradu na Drini

Višegrad, grad koji leži na rijeci Drini i Rzavu, nadaleko je postao poznat poslije 1571. godine kada je na Drini izgrađen most na jedanaest vitkih lukova, zadužbini turskog vezira Mehmed paše Sokolovića. Most je gradio najveći neimar tog vremena Kodža Mimar Sinan. Ovu veličanstvenu građevinu u romanu „Na Drini ćuprija“ opisao je Ivo Andrić, koji je 1961. godine i dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Ljepota prirode je još jedna od odlika višegradskog kraja, kao što je uostalom čest slučaj na prostarnstvu Starog Vlaha. Jer, prolaznik koji se prvi put sreće sa neobično privlačnim ušćem Rzava u Drinu ne može, a da ne zapazi neobičan bedem Butkovih stijena, koje kao da izlaze iz brzaka plavo zelene ljepotice i predstavljaju sebe neobičnim, lijepim, širokim vidikovcem grada na dvije rijeke.

Dragulj ovih krajeva je Višegradska banja sa termalnom vodom od 32 stepena Celzijusova. Kroz Višegrad je 1906 godine izgrađena uskotračna pruga, koja se nakon 26 godina obnavlja. Višegrađani će spajanjem pruge od Vardišta do Višegrada čuvenom „Šarganskom osmicom“ privući veliki broj turista, jer je vožnja garavim ćirom izuzetna turistička atrakcija.

Kažu da se najljepša ljetna bašta na putu od Beograda do Dubrovnika, nalazi pored ćuprije na Drini. Višegrad je ove godine bogatiji za još jednu turističku ponudu. Na Vidovdan, počela je gradnja projekta Emira Kusturice „Andrićgrad“. Gradi se pozorište, kamene kuće, kino, crkva, mehane, dućani…Biće ovo pravi Andrićgrad, baš onakav iz romana „Na Drini ćuprija“.

Višegrad je grad, koji ima dušu. Onaj ko jednom kroči na višegradsku stazu, osjeti čari koje ovaj grad nudi. O Višegradu, ipak, najbolje govore oni koji su slučajno ili namjerno posjetili naš grad.

U očima Beograđanke Dajane Marinković (student)

„Višegrad je grad kroz koji se ređaju slike, događaji i likovi“

U Višegradu sam bila dva puta i naravno da sam se oduševila mostom i da su mi se nekako redjale ”slike, dogadjaji i likovi” iz knjige, dok sam šetala. To je nešto posebno što imamo, iako se, nažalost, ne promoviše onoliko koliko zaslužuje budući da je toliko opisan u knjizi koja je prošla skoro ceo svet. Preporučujem svima da bar jednom dodju, jer zahvaljujući ”Na Drini ćuprija” i Višegrad odiše jedinstvenošću.

Dalibor Mrdić, Bijeljina (novinar BN televizije)

„Višegrad u meni budi neizbrisive uspomene na Most na Drini, Bikavac, pogled na dolinu, na zelenu rijeku, na starog Ćiru i uske, strme uličice“

U Višegradu nisam bio mnogo puta. Ne više od 20. Mnogo češće sam samo prolazio kroz ovaj grad. A i kad sam bio, bilo je to na kratko, uglavnom na dan. I uvijek mi je bilo žao zbog toga. Htio sam doživjeti onu sliku koju sam o Višegradu stvorio u svojoj glavi, čitajući Andrića, slušajući pjesme, ali i neposredne priče ljudi koji su sa ušća Rzava u Drinu nosili neizbrisive uspomene… Most na Drini, Bikavac, pogled na dolinu, na zelenu rijeku, stari “Ćiro” bez šina, uske strme uličice – slike su koje pamtim tokom tih kratkih susreta. I žal što ponovo nisam mogao ostati malo duže, da osjetim bilo kamene građevine koja prkosi vremenu. Pamtim i da sam na ulicama ovog grada ( a uglavnom sam ga posjećivao u ratu i nakon istog) susretao jako malo ljudi. Mladih još manje. Most ih je vodio na neke druge obale, pretpostavljam… Ali je zauvijek ostajao u njima, isto kao i u mojim očima, bilo kuda da sam zamicao, odlazeći iz Višegrada.

Milica Macanović, Banjalučanka (Diplomirani geograf)

Podsjeća nas na Andrića i njegove citate

Ponosna sam sto u našoj maloj državi imamo tako tri velike stvari kojima se možemo pohvaliti: Višegrad, Andrića i ćupriju na Drini. Grad u kome u svakoj ulici se osjeća duh naseg nobelovca i most koji nas podsjeca da je : “Život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.”

Dejana Jagodić, Novo Goražde (student)

“To nije grad gdje sam se rodila i prvi put vidjela radjanje sunca,
to je grad mog djetinjstva, svih mojih početaka, svih iluzija, grad moje mladosti i prve ljubavi”

Višegrad. Kako je pisao Jovan Dučić, “svako ima po jedan grad svoje dvadesete godine, koji je ljepši, i melodičniji, i sunčaniji, nego svi drugi gradovi na zemlji. Čovjek kojeg zapitate otkuda je, treba da odgovori najprije imenom grada koji je bio grad njegove mladosti, a tek zatim imenom mjesta njegovog rodjenja”. Ako mene pitate odakle sam, moj odgovor će biti, Višegrad. To nije grad gdje sam se rodila i prvi put vidjela radjanje sunca, to je grad mog djetinjstva, svih mojih početaka, svih iluzija, grad moje mladosti i prve ljubavi, ali i jednog iskrenog, rijetkog, prijateljstva sa kojim je meni ovaj grad veći i ljepši nego što je taj grad na svojoj Drini. Zato ne krivim sudbinu što mi je, sticajem okolnosti, odredila Višegrad kao grad mladosti. Višegrad je za mene jedan od najlepših gradova, i to najprije po svojoj veličanstvenoj ćupriji, koju je sagradio velikodostojnik, izmenjene vere ali ne i nacije. Potpuno isto nekoliko vekova kasnije napisao je naš nobelovac veličanstvenu “Na Drini ćupriju”. Njegova je velika zasluga zašto danas kada neko spomene tu čarobnu riječ ĆUPRIJA, radja asocijaciju na Višegrad, i što taj grad živi u ljudima koji u njemu ne žive. Danas stranci posjećuju Višegrad, šetaju tom malom-veličanstvenom ćuprijom, ne bi li sreli Mehmeda i Makarija, i Ivu i Radisava, i Stoju i Ostoju, i mnoge druge, pa u stvari, i samog sebe.

Stojan Kozomara, Šipovo (dipl.inžinjer poljoprivrede)

„Šetajući mostom preplavile su me emocije“

Višegrad sam zavolio čitajući Andrićev roman „Na Drini ćuprija“, uvijek sam se pitao zašto Drina djeli isti narod, koliko je srpske djece iz naručja majci otrgnuto i odvedeno preko Drine i koliko Drina tajni zna. Kad sam prvi put koračao mostom preplavile su me emocije, sa jedne strane voljena majka Srbija za druge strane moja Republika Srpska. Osjetio sam koliko srce brže kuca kad pogledaš Srbiju, shvatio sam zašto je moj čukundjed prebjegao iz Austro ugarske vojske u Srpsku, zašto je dao život za Srbiju. Shvatio sam da od predivne arhitekture mosta je lijepša njegova uloga spajanja jednog istog naroda podjeljenog Drinom. Kada sam vidio da je samo Drina djeli isti narod, kulturu, religiju poželio sam da je ispijem i da nedjeli više. Moje iskustvo je još ljepše, upoznavši, mlade ljude iz Višegrada. Slučajno sam upoznao lijepu, šarmantnu, nasmijanu djevojku koja je Višegrad još više uljepšala u mojim očima.

Lara Maksimović, Višegrad (student)

“Nezamjenjiva toplina doma”

Višegrad je sasvim sigurno imao i svoje bolje dane. Činjenica je da je ljudi u njemu sve manje, što je najviše povezano sa mogućnostima za zaposlenje. Ipak, to je krupan i sistemski problem, sa kojim se ne suočava samo Višegrad, nego i mnoge druge opštine. Tužno je što se ovakav grad, sa bogatom i izvanrednom istorijom, tradicijom i kulturom, samim time i sa nevjerovatnim mogućnostima za razvoj, našao u ovakvom stanju. Nama koji ga volimo ostaje samo da se nadamo da će jednom povratiti stari sjaj.

I zbog toga putnici namjernici i naši dragi prolaznici,
ljubitelji lijepe riječi, višegradske staze, Andrića i naše netaknute prirode,
dobro nam došli u naš lijepi, stari grad Višegrad,
a ono što doživite u gradu na rijeci Drini i ponesete iz našeg grada
nosićete i čuvati cijelog života duboko u sebi.