Komšinica, ljudina bez greške – „Kalinovački EXIT“ (5. dio)

25. jula 2012. 058.ba

Komšinica

KOLUMNA – Nakon duge i surove, mnogi bi rekli i, sibirske zime, došli su i topliji dani. Meni najljepše godišnje doba, ubjedljivo, proljeće. Sve se budi, kao iz dubokog zimskog sna. Kad god pišem o proljeću, o tom prelijepom godišnjem dobu, uvijek se mišlju vratim u rane školske dane, one nezaboravne, kod učiteljice. Sjećam se, morali smo svako godišnje doba propratiti kroz pismeni zadatak iz Srpskog jezika. Znam da smo morali pisati dnevnik tokom čitavog ljetnog raspusta. To mi je, moram priznati bilo i dosadno, pa sam nekad znao za jedan dan napisati „sedmični izvještaj“, mrzilo me da svaki dan pravim bilješke šta sam radio, gdje sam išao, i sl. Naravno, pisali smo i o proljeću, o, kako je to učiteljica govorila „buđenju prirode“. Kako već rekoh, uvijek se vratim u taj specifični dio života, po mnogo čemu, osvježim informacije koje je mozak pohranio u svoju bazu podataka. Ipak prošlo je mnogo godina od kad sam pisao sastave vezane za godišnja doba, dnevnike za ljetnog raspusta, i sl. Zauvijek je taj period u životu, svakoga od nas, ostao samo sjećanje koje, siguran sam, teško blijedi. Sada pišem o nekim ozbiljnijim stvarima, o ozbiljnijim pričama. Više teme nisu dječiji smijeh i igranje, bezbrižno djetinjstvo i dnevnici sa jedva dočekanih raspusta i odmora. Sada je sve, nekako drugačije, ozbiljnije, složenije. I ova priča koja slijedi, koju pišem je, ne mogu reći ozbiljna, ali njena težina i stil pisanja je u mnogome složeniji i teži nego što je bio onaj dječački stil pisanja, kada su nam skoro svake priče počinjale sa onom dobro poznatom rečenicom, zbog koje su nas ne tako rijetko učiteljice, kasnije nastavnice i profesorice, korile, „Jednog lijepog sunčanog dana…“.

Slijedi, priča, čija se radnja odvija pod vrelim zracima julskog sunca. Možda i pretpostavljate o kome i o čemu. O kome bi i o čemu bi, nego o mojoj dragoj komšinici, o njenim, odnosno našim, zgodama i nezgodama. Komšinica je, kako sociolozi kažu za društveni fenomen RAD, neiscrpna tema istraživanja i pisanja. Od kako je doselila u moj komšiluk ne mogu a da ne pribilježim dešavanja vezana za nju, odnosno za nas. Nekako sve se dešava u paketu. Ona i ja. Tandem. Duo. Od „istorijskog“ upoznavanja sa komšinicom ona mi predstavlja neiscrpnu inspiraciju za pisanje. Naravno, ona i ne sumnja da ja o njoj pišem „izvještaje“. Ne znam da li je vama, ali meni je sigurno u sjećanju ostala priča tj „zimska akcija“, kada sam kod komšinice, zimus, morao da intervenišem. Sjećate se skidanja snijega sa kuće? Meni je to ostalo duboko urezano u sjećanje. Kako i ne bi, kad sam svaki trenutak mogao, kako ona kaže, „jalaknut“ s krova, i završiti u Koševu. No, hvala Svevišnjem sve se završilo kako treba. Živ sam zdrav, čitav. S vremena na vrijeme osjetim probadanje oko bubrega, i ne osjetio, kad se samo setim kako je sa mene „katilski“ tresla snijeg, rukama, ko lopatama. Uh. No, da pređem na stvar, odnosno da vam prepričam moju i koninu, ljetnju avanturu!

Petrovdan, 12. jul po Gregorijanskom, odnosno 29. jun po Julijanskom kalendaru, 2012. godine, pa vi proberite koji vam je datum draži. Osvanuo je veliki dan. Dan velikih učitelja i sinova Crkve naše Svete Saborne i Apostolske, dan svetih Apostola Petra i Pavla. Ranije ustajem. Odlazim na Bogosluženje. Crkva, to parče neba na zemlji, taj dio vaseljene ovde među nama, zaista je najljepša kuća svih nas. Kuća Božija. Miomir tamjana, prelijepo pojanje pojaca, Petrovdanskih tropara iza pjevnice, veličanstveno blagodarenje Gospodu, sveštenika iz oltara, zaista je bilo pravi melem za dušu. Kad god odem u crkvu, imam osjećaj da se vrijeme zaustavi, kao da sve stane. Kad dobri ljudi krenu da slave Boga tad i anđeli zajedno sa njima poju. Veliki broj vjernih se i pričestio. Sjedinio se sa Tijelom i Krvlju Hristovom. Okončani su Petrovi posti. Nakon odslužene Liturgije, sveštenik držeći prigodnu besjedu o velikim učiteljima naše Crkve, svetim Apostolima, govori i o tome da nam oni trebaju biti uzor Hrišćanskog života i duhovnog uzrastanja. Predivno je bilo slušati, produhovljenu besjedu. „Na zdravlje i na spasenje, živ i zdrav bio“ dajući mi „naforu“ (osvećeni hljeb koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije) sveštenik me blagoslovi. Ljubim mu ruku. Malo zastajem kraj ikone Majke Božije, u sebi, tiho, nečujno, izgovaram kratku molitvu „Bogorodice spasi nas“, i krećem ka izlazu iz hrama. Okrećem se ka svetom oltaru, osjenjujem se krsnim znakom i izlazim napolje. Zadovoljan, srećan, pun neke neobične energije. Duhovne snage. Odlazim kući. Ne doručkujem.

Dovoljna mi bjehu ona nekolika parčeta nafore, osvećenog hljeba, koji uz blagoslov dobih od časnog sveštenika. Sjedam u fotelju, prebacujem programe na TV-u, i ne sluteći šta me očekuje. Ne sluteći izazov koji se pred mene stavlja. Gledam vijesti. Pred kraj su već, spikerka najavljuje vremensku prognozu. Nema potrebe ni gledati, kad je već jasno kako će vrijeme biti. Ako se po jutru dan poznaje, onda je i više nego jasno da će danas da, što naš narod kaže „upekne“, jako, kako narod još kaže „Petrovdansko sunce“. Izađoh napolje, ispred kuće, malo da me dohvate sunčevi zraci. No, nisam se puno sunčao, prekinu me zvonjava telefona. Sa fotelje zapomaže da se javim, da me neko traži. Pretpostavljam ko me traži.

Mislim, ili je m:tel ili je TUŠ. Ovaj prvi da me napomene da imaju „odlične pakete samo za tebe“, a ovi drugi, smarovići, da je na akciji „Super TUŠ ponuda: Svinjski but bez kosti 8.65 km/kg i sniženje bazena za 25 %….“ Dosadiše i Bogu i narodu. A tek što me obraduje poruka od banke. Na trenutak se ponadam, evo ga, neko mi uplatio neke pare, kad tamo, „Otvorili smo novu filijalu….“ Baš k’o da mene interesuje šta su otvorili, i gdje. No, dobro, šta se može. Ali ovaj put sam se malo „prešao“. Niti je poruka od TUŠ-a, niti od prijatelja iz m:tel-a, niti od banke. Nemaju valjda nikakvih „frend paketa“, ovi drugi nemaju svinjskih butova na akciji, a ovi treći nisu nikakav novi poslovni prostor zakupili. Uzimam telefon, kad tamo „Jedna nova poruka – Komšinica“. O svi sveti, šta li ona hoće. Pomislih u sebi. Obično ne mazove, ne znam koji joj je sad đavo pa mi šalje poruku. Odmah pomislih na ono najgore – da joj se nije šta desilo. Da se nije zaglavila u kacu sa kupusom. To joj se neki dan desilo.

Čistila bure od kupusa, i zaglavila se unutra. Umalo umrla nije. Sreća bio sam tu blizu, pa sam joj pomogao da se izvuče. Otvaram poruku. Čitam.

Dobro je, nije se ništa desilo. Živa je. „Ej komšo, đe si šta radiš? Evo mene u Trnovu kod prijateljice. Reče mi ona, bolan, ima teferič u Kalinoviku. Šta misliš da idemo. Ja ću ti natočit goriva. Ajde, ako si slobodan da idemo. Ljubi te tvoja kona!“ Kilometarska poruka. Moj izraz lica, ko u djeteta kad mu „propišaju“ „nepropustive“ pampers pelene. Šta da radim? Sam sebi postavljam pitanje. Pitanje bez odgovora. Šta ću, prihvatiću. U protivnom, ko će je trpit narednih 10 dana, sa pitanjima „E što nisi mog’o?“ te „Šta si radio?“ i sl. Šaljem joj poruku, tj odgovram na njenu „Važi. Naletiću dok se spremim. Javiću ti se kad krenem“. Utroših poslednjih 6 feniga sa kredita na telefonu. Moram dopuniti bar dvije marke. Ipak, Kalinovik je daleko. Ko zna šta se sve može, sa njom, iskomplikovati tokom puta.

Krenuo sam. Svraćam do pumpe da dopunim kredit na telefonu, ali i da dopunim rezervoar na autu. Znam da će kona insistirati da mi sipa gorivo, ali ipak neću prihvatiti. Nije džentlmenski. Ulazim u Krupačke stijene, iza mene ostaje ogromni površinski kop krečnjaka i dolomita – krupački kamenolom. Krivudavim putem, uz rijeku Željeznicu „kotrljam“ ka Trnovu.

Željeznica, čitavim svojim gornjim tokom, izvirući ispod tvdih stijena Treskavice, pa sve do Krupačkih stijena, vodenu silu razbija o ogromno kamenje, koje čini slapove i pjenušave virove. Posebno u Krupačkim stijenama, iako hladna, pravo je mjesto za rashladiti se od tropskih, ljetnih, vrućina. Ljeti, na određenim mjestima, mirna i pogodna za kupanje, a u jesen i proljeće kad se sa ogromne Treskavice sliju bujice vode, pobjesni i nemilosrdno nosi sve pred sobom. Ljutito i oštro, u kišnim novembarskim danima, huči kroz krupače stijene. Kroz duboke kanjone okomito odsječenih obala, iznad kojih nijemo i nepomično stoji nagnuta nad njom, siva nagomilana kamena masa, u kojoj je, samo čudom prirode, urezana pećina, u koji još niko nije sišao. Misteriozna za radoznale poglede svih nas koji ovde živimo, gordo i ponosno, neosvojiva bdije nad ovim malim mjestom, plemenitih i dobrih ljudi. Za nju su vezane mnoge priče, koje se pretežno baziraju na legendi. Razlivajući se na ulazu u Krupac Željeznica svom svojom silom i jačinom vodene mase, zapjenjene i zelene, izlazi iz naručja ogromnih sivih stijena, i dalje, svojim tokom nastavlja da protiče kroz Krupac.

Vozim polako, ipak, kanjon Željeznice nije ni malo pogodan za neku bržu vožnju. Sive, i na nekim mjestima izšarane žućkastim flekama od zemlje koje se stvore odvaljivanjem kamenih blokova od litce, tvrde Krupačke stijene su zauvijek, crnim vilajetom, zagasile živote mnogih ljudi, koji pretežno stradaju u saobraćajnim nesrećama. Sve je to Željeznica propratila. Svaki izgubljeni život u njenom kanjonu, oplakala je, vodom svojom, bistrom kao sza i ledenom kao smrtni čas. Svaku je tu ranu u kamenu vodom svojom vidala i liječila. Mnogo je, i istorijskih događaja koji su se upravo odigrali na ovom području, a kojima govore i svjedoče spomenici. No, o tome, u nekoj drugoj priči.

Polako, izlazim iz debele hladovine u kanjonu Željeznice. Sve sam bliže Trnovu. Nešto sam se zamislio, udubio u neke misli, pa na momente i zaboravim da moram sa konom u Kalinovik. U Ilovicama, malom mjestu, na domak Trnova, zaustavalja me policija. Federalna. Nakon, rutinske kontrole, „kolege u plavom“ mi „izbiše“ iz džepa 30 km, kako kažu „Nemate kompletnu opremu“. Iz kompleta opreme mi je hvalilo uže za šlepanje. No dobro, policija je policija, ne bi da im se suprostavljam. Potpisujem kazneni nalog, uzimam uplatnicu, ljubazno se pozdravljam, ko da su me častili sa 30 km, a ne obrnuto. Neću govoriti koni ništa za kaznu. Zovem je telefonom. Dogovorili smo se da me čeka u Trnovu kod Crkve. Tako je i bilo. Ulazim, prvo u federalni dio opštine Trnovo pa onda u Srpski. Tu sam. Komšinica po običaju tačna, čeka me na dogovorenom mjestu. No, nije sama. Sa njom je neka, moram priznati zgodna i lijepa djevojka. Plavuša. Duga kosa. Parkiram se na proširenje. Pozdravljam se sa konom. Ona navalila da mi sipa gorivo, jedva se riješih. Nakon što se isprepirasmo, slijedilo je upoznavanje.

-Komšo, da te upoznam! Treskajući mi ruku okreće se ka šarmantnoj dami.

Pružam joj ruku.

-Vladimir, drago mi je!

– Ja sam Jelena! Moje je zadovoljstvo – odgovori mi atraktivna plavuša. Odmah mi kroz glavu prođe onaj trenutak kad sam se sa konom prvi put upoznao, kad mi je uklještila ruku. Od tad se sa njom oprezno rukujem.

-Idemo. Sjedajte u auto – ljubazno im govorim da krenu. Plavuša ulazi prva. Udobno se smjestila na zadnje sjedište švabinog proizvoda, nepoderivog Golfa, treće serije.

-Eee komšo, sačekaj molim te samo da natočim balon vode na česmi. Čekaj molim te!

Sipa komšinica ledenu vodu, sa česme odmah pored crkvene avlije.

-Ok. Samo polako, ne žuri nam se! – odgovorih joj.

– Aaa gledaj je komšo, ladna ko zmija! Prinosi mi kanister vode podrosio od hladnoće. – Ja, ja, ‘ladna ko led. Odgovorih joj.

Krenusmo. Nadam se da me neće „plavi“ usput pisati. Komšinica razvezala priču. Ne zatvara usta. Ja kad – kad dođem do riječi, da koju prozborim sa šarmantnom djevojkom, koninom drugaricom. U par navrata mi bi’ neprijatno, kad komšinica otvoreno krenu da provodadžiše.

-A vala komšo baš bi se namirio ti sa mojom Jekom. Vidi mi je, ko ruža. A i fina je k’o čovjek. Nije što je moja.

Ništa ne odgovaram. Smješkam se samo, bacajući pogled preko retrovizora na Jelenu. Ne komentariše, samo se zavodljivo smješka. Što bi rekla moja kona, „pope’smo se“ na Rogoj. Ona dalje priča, priča…samo me čudi kako je više jezik ne zaboli. Jelena i ja prozborimo po koju. Ona, kako mi reče studira Sociologiju, na Palama. Četvrta godina. Uspješan student, moglo bi se reći. Nisam ni znao da mi komšinica ima ovako zgodne drugarice. Stigosmo u Dobro Polje. Kona zapomaga, ko da je na ekser sjela;
– Daj komšo sreće ti stani, moram u VC! Pritužilo, ja ne mogu više.

Mislim sam u sebi, i ne pritužilo, od Trnova do Dobro’ Polja, popila je više od litra ledene vode iz onog kanistera što je nasula u Trnovu. Ode kona u šumarak da se olakša. Ostadosmo ja i Jelena sami. Uhvatismo priliku da se bliže upoznamo.

Ma na nekoj sam ti dijeti, moj komšo, samo limberim vodu – ulazeći u auto kona, sa olakšanjem govori.

E dobra ti ta dijeta – komentarišemo, gotovo u glas, kroz smijeh, ja i Jelena.

Skrenusmo u smjeru strelice na kojoj velikim crnim slovima, ćirilično, piše KALINOVIK. Dok smo se peli uz Rogoj kona nije zatvarala usta od priče. A sad, kako krenusmo ka odredištu, krenu da pjevuši. Mila moja majko. Nikad u životu nisam čuo one stihove.

Odakle ih vadiš svetog ti Boga? Iznenađeno je upitah, kad čuh repertoar.

Ihhh komšo, nije ovo ništa šta ja znam.

Kad krenu da zapomaže, svaka druga na moj račun; „Volim plavo, al garavo više, garavo se više simpatiše“. – „Ja sam majko ljubičica tvoja, kolika sam veća od Rogoja“.

Sve je to dobro bilo, al kad mene prigrli. Malo je hvalilo da s puta ne sletimo. Kad je kona započe „Evo mene evo moga lole, ja mu nedam a on čačka dole“. Zaduših se od smijeha kad čuh. Mila moja majko, pa odakle joj ovo pada na pamet. Pjeva kona ko slavuj, a Jelena pripomaže – „Oj Jelena Vukotina, svrbi li te pukotina“ (poslije saznah da se Jelenin otac zove Vukota). E šta me snađe, sam u sebi mislim. A šta će me tek snaći kad dođemo na teferič? Ne smijem ni da pomislim.

Nakon što „prevalismo“ i nepregledne Krbljine, stigosmo u Kalinovik. Prolazimo tablu sa natpisom „Dobro došli u opštinu Kalinovik“. Na samom ulazu u, ajd da kažem, grad, dočekuju nas kolege u plavom. Visok, ko od brda odvaljen, zajapuren, sa stomakom ispred sebe, ko trudna žena, strogo „u službi zakona“ reče;

-Ne moReš gore, ova ti je ulica, bajo moj, zatvorena! Moraš tu lijevo da skreneš. Pa onda okolo! – objašnjava nam policajac kuda da idemo. Prije nego li nas usmjeri na „pravi put“, opet „po zakonu“ drčnim glasom reče;

-Otvori malo gepek da vidim šta voziš unutra!

Boga mi ko da smo došli na samit Ujedinjenih nacija, pa nas pretresaju. Otvaram gepek. Nemam ništa što ne bi trebao da imam, ili nedaj Bože nešto što je protiv zakonito. Samo mi hvali uže za vuču, ali to ovog predstavnika „vlasti“ ne zanima. Taman pomislih da smo završili „rutinsku kontrolu“, kad iz Lade Nive izađe još jedan kolega. Mlad dečko, sa nekih 25-6 godina, vidi se da je tek završio „kurs za policajca“ dok radi sa puno elana. Onako službeno upita kolegu:

-Jel sve uredu? Na šta mu kolega „rumeni“ odgovori „Jes, jes….no, uzmi der liče njima, provjeri ko su“, misleći na komšinicu i njenu drugaricu.

Postupi po naređenju. Legitimisa ih. Kad uze komšinicinu ličnu, ovaj mladi, policajac se jedva suzdrža da ne pukne od smijeha. Vidim pocrvenio sav, ko i kolega. Hoće da eksplodira. Na prvi mah mi ne bi jasno šta se dešava. Primakoh se, znatiželjno, da vidim šta je toliko smiješno. Auuu kad vidjeh sliku. Istina, na ličnim kartama, ovim novim, svi smo ispali blago rečeno deformisani. Pa tako nije rijetkost da čovjek više liči na konja a ne na čovjeka. Ali ovo na šta komšinica liči, teško je prepričati. Jedva su je uhvatili u kadar. Glava ko omanje bure za kupus. Skonta i onaj policajac, mladi, da sam se i ja naduvao od smijeha, ali ne smije da se nasmije, ipak je on u služni zakona. No, konina drugarica je ipak bila, što bi rekli, na mjestu. Šteta što na ličnoj karti samo slikaju glavu. Mnogo bi ljepše izgledalo, u njenom slučaju, da su je komplet slikali.

Prilazi nam onaj stariji, rumeni, trbonja. Uzima ličnu. Mrtav ladan. Ne reaguje. Ne smije se. Kona je već glavu izvukla kroz prozor, ko vučijak, znatiželjno gleda u nas. Upita je „rumenko“…

-Odakle ste?

– S Romanije, gore od junaka, uspomene starine Novaka.

Odgovori kona ko iz pika. Uredu, uredu! – mrzovoljno odgovori policajac.

Ovaj mladi bi se, po svemu sudeći, informisao više za koninu drugaricu, ali ga u tome spriječi kolega, vrativši lične karte. Upitah ih – Jel’ to sve? Mogu li da krenem? Na šta mi mladi kolega u plavom odgovori – Jeste, jeste, sretno!

Nakon što završismo pregled, krećemo dalje, u nadi da će mo se moći negdje udenuti, odnosno parkirati. Kalinovik pun ljudi. Na prvi mah se čovjek osjeća kao da je na saboru trube u Guči. Ove godine je baš posjećen vašar. I treba da bude. Trebamo da očuvamo svoju tradiciju. Saborovanje oko hramova uz velike dane koje naša Crkva obilježava.

Zastadoh pored jednog domaćina u namjeri da ga priupitam gdje bi se mogao parkirati.

Dobar dan čiča! Jel može jedno pitanje!

Provirih glavu iz auta, ko kona malopre, kad nas je policija kontrolisala. Čiča sjedi pod kruškom u debeloj hladovini. Uživa. Mjerka prolaznike. Kao da ga trznuh iz nekih velikih misli, drznu se ka nama. diže se ispod stare kruške koja mu je činila dobru ladovinu. Srednjeg rasta, širokih ramena, sijedih vlasi na glavi, čiča nam prilazi.

Bog ti pomogo sinko! Šta tražiš? Šta treba? Ljubazno, domaćinski, upita, stari.
Pruža mi ruku. Rukujemo se. Stiska me, hrapavom i velikom šakom, po kojoj su se s gornje strane, nepravilnim linijama iscrtale krvne žile.

Kako je domaćine! Ima li vrućine? Ponovo se pozdravljam sa njim. – Reko, da ne znaš možda gdje bi se mogao uparkirati, sve je puno, teško da mogu naći prazno mjesto. Nisam odavde, pa ne bi da se uparkiram na tuđu livadu, da ne pravim problem. Objasnih mu šta me muči.

Nemaš šta da sikiraš, evo ovdina se moreš uparkirat, slobodno kad ti ja kažem.

Pokazujući mi rukom mjesto, baš onde gdje je on do malopre sjedio u tvrdoj ladovini kruškovog stabla. Tako i uradih. Uparkirasmo se konačno.

Moglo bi se reći, na sigurnom mjestu. Čiča će, kako je rekao, da motri na auto da ga ne bi neki slučajni prolaznik u alkoholisanom stanju, a takvih je ovde sada mnogo, na ovaj ili onaj način oštetio. Uputismo se, svi troje, ka crkvi posvećenoj svetim apostolima Petru i Pavlu. Prelijepa crkva, na uzvišenju, ponosito stoji i nekako, kao da okuplja oko sebe, kao majka, svoju nejaku djecu. Pored muzike po šatorom, pored crkve je bio upriličen i bogat kulturno – umjetnički program. Nastupalo je više folklornih grupa. Što je ovo slavlje činili zaista bogatijim.

Kona se zadihala, ubilo je brdo. Duva k’o kompresor. Jedva je dočekala da sjede pod šator, odakle su „sjekli“ zvuci violine i kola’ koji su se prelamali sa „seljačkom“ pjesmom po kome je ovaj kraj i čuven. Samo što je sjela, nekih desetak minuta, koni proradiše damari. Skoči na noge lagane, uhvati se u kolo. Nije, čini mi se ni jedno propuštala. Ko da je neko u punu kacu vode potopio. Mokra ko čep. Igra kona ko čigra. Počeše je i oni muzičari prozivat. Što bi mladi rekli, u žargonu, naložiše je pa povede kolo. E to je tek šou bio. Aj da se ona uhvatila u kolo k’o i sav normalan svijet, no ona ko neka baraba, sa nekim brkom se uhvatila, ona njemu ruku na rame on njoj, znate već kako to izgleda. Protresla je i mene par puta, ne možeš skakati sa njom, odnese.

Dok je kona pravila dar – mar pod šatorom, ja i Jelena smo pričali, koliko je to bilo moguće, jer je muzika bila i više nego glasna. Ori se kalinovik. Odjekuju zvuci od Treskavice do Zelengore. U početku uzeh da pijem „bravo“ od jabuke, no, na komšinicino insistiranje moradoh preći na Lav. Jedna po jedna, kliže niz grlo lako. Morao sam se ipak zaustaviti. Kontrolu na izlazu iz grada nije moguće zaobići. A nije lako ni niz Rogoj sići. Ostali smo u Kalinoviku do kasno u noć. Pridružila nam se još jedna ekipa, mojih kolega sa fakulteta. Moram priznati da se nisam ni najmanje pokajao što sam otišao gore. Imali smo sreće i prilikom „napuštanja“ grada, kontrolisao nas je onaj mladi policajac. Za rad konine drugarice nije nas „peglao“. Samo je onako stručno, uz blagi osmijeh, upućen Jeleni rekao – „Sretno!“.

Kako kona rele „Vala će mo komšo i do’godine ovamo. Bože zdravlja“.

-Ako Bog da komšinice, nek se zdravo! Odgovorih joj.

Još uvijek, kad krenem sa konom do prodavnice, da kupimo polubijeli hljeb od 550 grama, prepričavamo „Kalinovačku avanturu“. Bilo je dobro.

Vrijedi ponoviti.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Autor: Vladimir Vasić

Rođen u Sаrаjevu, osnovnu i srednju školu zаvršio u Istočnom Sаrаjevu. Student treće godine Filozogskog Fаkultetа nа Pаlаmа, odsijek zа Sociologiju. Amаterski se bаvi i pisаnjem, аutor je zbirke "Nаslovi".

Pogledajte sve vijesti čiji je autor Vladimir Vasić

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: