Da imam pare kupila bih cijelu ergelu

ROGATICA – Posjetioci Borika ovih dana i posebno posmatrači konjske galopske trke u okviru manifestacija uz tek minuli Ilindanski sabor na Borikama, kao svojevrsnu prezentaciju turizma i drugih mogućnosti ovog kraja, imali su priliku da vide jednu plavu djevojku koja rame uz rame sa muškarcima jaše najbolje konje iz čuvene boričke ergele koja ovdje datira od davne 1895. godine.

U vazduhu je stalno lebdjelo pitanje ko je i odakle je to smjela djevojka koja jaše najbjesnije boričke konje? Odogovor je brzo došao i radi se o Suzani Obradović, medicinskoj sestri, koja je rođena, odrasla i radi u njemačkom Frankfurtu. Drugo je dijete u majke Desanke, rođene u Kopitu na granici naše i višegradske opštine, i Radomira Obradovića iz sela Drobnići, koji od 1970. žive i rade u Njemačkoj.

– Zahvaljujući roditeljima koji su se često vraćali u zavičaj još kao dijete počela sam se družiti sa životinjama. Voljela sam sve odreda, ali sam posebno zavoljela jednog dobroćudnog konja koga su imali u rodu moje majke na Kopitu podno Sjemeća. To je bio razlog da i u Njemačkoj potražim uzgajivače konja. Dugo sam išla da ih gledam, a već sa šest godina došla je škola za jahanja. Nije bilo ni teško ni opasno, jer gore su djeci na raspolaganju poniji ili lipicaneri koji su mirni i nekako sporiji od ovih naših. Ovdje mislim isključivo na boričkog konja svejedno da li se radi o bosansko-brdske ili arapske pasmine. Oni su sila, ljepota i sve što je naj i zato evo već godinama najveći dio svog i ljetnog i zimskog odmora provodim u ovim krajevima i u druženju sa konjima na Borikama, priča Suzana.

– Mene, kazuje ova jednostavna, ali zanimljiva djevojka ne interesuju auti, more, neka daleka putovanja u nepoznato. Cilj mi je doći do Rogatice, gdje su na moj nagovor, moji kupili i stan, i ja idem na Borike.

Ulazak u štalu i vonj konjskog izmeta za mene je najljepši doživljaj i miris. Susret sa konjima je neopisiv. Njihovo rzanje i njiska ravni su najboljoj muzici. Najkraće – to je nešto nadrealno i po osjećaju i po ljepoti. Sve ih volim, ali uvijek sam izdvajala starog „Lenkorana“, koji je na moju žalost prodat prije godinu-dvije, ali ostao je mladi, rođen 2002. Znam i oni su mene voljeli. Iako sam dolazila jednom ili najviše dva puta godišnje, oni me ne bi zaboravljali. Ja sam ih po običaju „pozdravljala“ tepanjem, maženjem od njuške, preko grive, prsa , leđa i sapi, a oni bi mene onjušili od glave do pete i prijateljstvo je vraćeno. A konj, kao visoko intelegentna i pametna životinja, kad osjeti da ga čovjek iskreno voli, on vraća istom mjerom, ponekad u stostruko. I tako evo već godinama. Jahala sam ja i druge pastuhe na Borikama – siglava, gazala, sabiha i ostale, ali jedan je lenkoran. Mislim da je bio ljut što ga ja nisam jahala u trci na Ilindan na Borikama i zato je došao zadnji iako po običaju uvijek pobjeđuje.

Suzana je i enciklopedija znanja o konjima. Ona kaže da se konju nikad ne treba ići direktno prema glavi, nego iskosa i posebno ne raširenih prstiju na rukama. On u tome vidi vuka koji ga napada i zato postaje nemiran. Ili, tamo gdje konj pije vodu, slobodno može i čovjek – sto posto je čista. I još nešto, kazuje ona: onaj ko voli životinje, a posebno konje, voli i ljude. U suprotnom bježi od takvih.

Suzana s ponosom priča da je kao učenica a i kasnije probala mnoge sportove, ali pobjedilo je jahanje konja i da nije konja ne zna šta bi radila gore u Švabskoj i ovdje kod nas, gdje rado dolazi, najviše i zbog konja na Borikama.

– Da imam pare, kupila bi cijelu ergelu i radi toga uporno igram Loto i druge igre ne bi li mi se sreća osmjehnula da dobije kakav novac i kupim boričke ljepotane. BMV-ovi, audiji i mercedesi ništa su za mene – reče po mnogo čemu jedinstvena Suzana Obradović, iz Frankfurta na Majni.