Dimnjačar Ivanović čistio dimnjak na 172 metra visine

FOČA – Svijet vidim odozgo i na javi, ali i u snu, kaže dimnjačar iz Foče Mile Ivanović.

Ispod kape odžačarske i nakostriješenih garavih obrva Mile motri krovove mjerkajući dimnjake, iz kojih, ovih jesenjih dana, ne vijuga dim i već sebe vidi u visinama, osjeća miris smole i katrana.

– Najsrećniji sam kad sam na dimnjaku, bliže nebu i pticama, onda zaboravim svakidašnje ovozemaljske probleme, neisplaćene rate kredita, besparicu, nepovađen krompir iz njive i nepripremljenu zimnicu – jada se stari odžačar pripodižući na ramenu sajlu sa četkom.

Mile veli da je pravo zadovoljstvo kad očisti zaprljano i zapušteno i da razumije domaćice kad poslije napornog čišćenja kuće othuknu i sjednu da piju kafu.

– Kroz koliko li je samo dimnjaka tutnjala ova metalna kugla za ovih mojih četiri decenije bavljenja ovim poslom, kod koga su, kako kažu, crne ruke, a bijela pogača – zbori Mile otresajući pepeo sa cigarete.

Ivanović tvrdi da je jedini profesionalni dimnjačar u Srpskoj i da je zanat završio prije 45 godina.

– Ta škola je ukinuta, nikog više ne uče za odžačara, odžačari su nestali, ali, kako vidimo, odžaci nisu, oni se još dime i dimiće se, ali će se i zapušavati – mudruje Ivanović.

Primjećuje da dimnjake danas čiste samouki dimnjačari koji nemaju ni alat, ni kiseline za to, pa ni hrabrosti da se popnu u visine, a o garanciji posla da se i ne govori.

– Kad završim posao, izdajem potvrdu i garanciju da je gazda kuće miran godinu, a ovi… oni su kao nadriljekari, samo zamute, a ništa ne garantuju – veli Ivanović.

Dimnjačara iz Foče zovu na sve strane, pa je, kaže, nedavno čistio dimnjake u Bijeljini i gradovima istočne Bosne.

– Zvali me i u Obrenovac, u termoelektranu, tamo sam se peo i čistio dimnjak na 172 metra visine, bilo je teško, objekat se njiše, grad mi ispod kao iz aviona, a ljudi kao mravi – priča o svojim impresijama stari odžačar.

Dok hoda ulicama, često mu pritrče djevojke i žene da čupnu dugme na njegovoj garavoj “uniformi”. Kažu da je to za sreću.

– Sjedim na Zlatiboru, čekam posao, kad mi priđe jedan gospodin u odijelu s kravatom. Kaže: “Možeš li mi dati jednu dlaku iz četke, to donosi sreću.” Iščupam dlaku i on ode. Kad eto ti ga sutradan, veli hajdemo na ručak. Ja onako garav u luksuzni restoran, jedi ovo, jedi ono, i sve ga nešto gledam, šta mu bi da me čašćava. Kad na kraju, kad popih i jednu klekovaču, reče: “Srećna bješe ona dlačica iz četke, kćerka mi je položila diplomski – ispriča još jednu priču stari odžačar.

Dok gleda dokone omladince kako sjede u kafiću ili šetaju ulicom, Mile misli o tome kako se niko od mladih ne interesuje za ovaj posao. A dimnjaka će uvijek biti.