ROGATICA – Šukunđede đede, tebe glava boljela mene ne boljela. Tako se ovoj rijetkoj biljci u još rjeđim krajevima obraćaju, prema narodnom vjerovanju, bolesni od glavobolje, melanholije, sive mrene i nekih drugih bolesti kada je procvjetalu nađu krajem marta i u aprilu.
Naučnici ovu biljku šumaricu zovu sasa (Pulsatila montana), a narod ju je, iako je vrlo rijtka, nazvao šukundeka, čukundeka, pa čak i dramandeka, mačica, poklonac, kučika i sa još dosta drugih imena. Radi se o rijetko lijepoj dugovječnoj dekorativnoj biljci koja ljepotom stabljike, koja može da bude i do 40 centimetara, i cvijeta sa gusto obraslim čupavo srebrenosivim svilenkastim dlakama, izazova divljenje.
Pokojni Đorđe Đuran, penzionisani vrtlar Botaničke bašte Zemaljskog muzeja u Sarajevu i dugogodišnji saradnik poznatg botaničara Čedomila Šilića, sa kojim je prešao bivšu Jugu uzduž i poprijeko, nakon dolaska u Rogaticu 2006. godine kao izbjeglica iz Sarajeva, pričao je, a hroničari zabilježili, da mnogi botaničari i penziju zarade a da u živo ne vide ovu biljku. I on je nije vidio do dolaska u Rogaticu. Obilazeći područje ove opštiine utvrdio da raste na više lokaliteta, a ovdašnji ljudi su je zvali šukunđed.
Đorđe je sasu našao na Stjenicama, Vran dolu, obroncima Devetaka, nizvodno od Zaganovića u kanjonu Rakitnice i Prače od Mesića do ušća u Drinu u Ustiprači.
Ostala je njegova neostvarena želja da po uzoru na Japance, koji imaju „dane trešanja“, Hercegovci i Bokokotorani „dane mimoze“, Divčibarci i Zlatiborci „dane narcisa“, Rogatičani kao svoju turističku ponudu uvedu „dane Pančićeve omorike i šukunđeda“ kao endemskih biljka kojih nema u velikom broju drugih krajeva.
U Ošštinsakoj turističkoj organizaciji, reče njen direktor Nebojša Golić, znaju za ideju Đorđa Đurana. O njoj se razmišlja, ali tu bi trebalo da se poslože još neke stvari pa da se ona i realizuje. Među njima su i stvarne lakacije i jedne i druge biljke. Za Pančićevu omoriku zna se da su joj staništa Mehra na Sjemeću, Golo brdo kod Vratara, Panjak na Javoru, Dobratuš, Brloške stjene, Vranovina i Novo Brdo na Tesla planini, a za šukunđed zasad se zna da ga ima na Matinom brdu, u velikim količinama na jugozapanij strani Djevojačke stijene, na Sjeversku i u Krmčićima. Pitanje je da li bi to bilo dovoljno da se organizuju „dani Pančićeve omorike i šukunđeda“.
A ako ih, i kad, budemo organizovali, dodaje Golić, treba u to uključiti boričke konje i oblazak kluturno-istorijskih znamenitosti kojim obiluje opptina Rogatica. Prije svega tu su ostaci drevnog grada Borač, spomen kompleks u Starom Brodu, ostaci srednjovjekovne crkve na Crkvinama, most i Redžep-pašina kula u Žepi, lapidarij u krugu Doma zdravlja, jevrejsko groblje i brojne nekropole stećaka širom opštine.
SASA – KULTNA BILjKA
Uz to što je rijetka i po narodnom vjerovanju magična, sasa je i kultna biljka. Vežu je čak i za praistoriju, jer raste na mjestima gdje su nekada bila praistorijska naselja, kamene gromile kao grobljima naroda koji su nekada davno živjeli u ovim krajevima. Neda se presađivati, a to znači da je biljka samo za određene krajeve i zato do kraja nije naučno ispitana i nema je u većini atlasa grmlja i cvijeća.
U narodu je poznata i kao lijek protiv nekih bolesti. Hroničari su zabilježili da je narodni vidar Von Stork kao lični ljekar Marije Terezije, još 1771. hvalio ovu biljku kao lijek protiv katarakte, sljepila i melanholije. Zvanična medicina je ne upotrebljava.
