Zašto je spomenik Ivi Andriću kraj ćuprije na Drini u Višegradu okružen otpadom?

OSKRNAVLjEN SPOMENIK NOBELOVCU

VIŠEGRAD – Više od godinu dana bijeli obelisk nobelovca Ive Andrića, kraj čuvenog mosta Mehmed-paše Sokolovića na Drini u Višegradu, okružen je gomilama kamene kocke. Tu su je jednostavno lagerovali, bolje reći istresli, radnici Turske firme „Er-Bu“, nakon što su je skinuli sa dotadašnjeg kolovoza preko ćuprije. Podsjećanja radi Turska firma „Er-Bu“ je glavni izvođač radova na revitalizaciji ćuprije, koje finansira vlada Turske.

Od tada, a posebno nakon postavljanja ograde oko gradilišta na ćupriji, koja je 2007. godine uvrštena na prestižu UNESKO-vu listu svjetske kulturne baštine, ovaj spomenik, koga je autor Ljupko Antunović nazvao krajputašem, bahatošću Turskih izvođača radova dodatno je okružen, i zašto otvorene ne reći – oskrnavljen raznoraznim otpadom, mašinama i korovom, i potpuno nedostupan javnosti!

Na žalost kulturna javnost Višegrada o tome ćuti, bolje reći samo šapuće.

Autor ovih redova, koji smatra da je sastavni dio te višegradske kulturne javnosti, evo „osmjelio se“ i postavlja pitanje: Kako će i hoće li organizatori ovogodišnje „Višegradske staze“, u nastojanju da ozvaniče početak ove tradicionalne kulturne manifestacije posvećene imenu i djelu književnika i nobelovca Iva Andrića, stići do njegovog obeliska kraj ćuprije i položiti cvijeće, a da ne govorimo o izvođenju nekog programa i recitala višegradskih srednjoškolaca.

Produženo pitanje bi bilo: Zašto se tradicionalno pjesničko veče na „Višegradskoj stazi“ ove godine ne održava na ćupriji, kad je završeno postavljanje nove kolovozne podloge na njoj, već se „seli“ u amfiteatar manastira Dobrun?

Nedopustiva selekcija „čuvara ključeva“ ćuprije

Ćuprija je, logično, svakodnevno na meti brojnih turista, ali su im kapije gradilišta zatvorene. Ipak, voljom turskih izvođača, svjedoci smo da kapije na ogradi nisu za svakoga zatvorene, uz više nego izraženu selekciju posjetilaca.

Primjer prvi: Petak, 22. maj 2015. godine oko 14,00 časova. Na višegradskom Trgu pokušava da se parkira čak 14 autobusa. Mada nigdje nema saobraćajaca i radnika na parkingu vozači sami nekako uspijevaju naći mjesto za parking, a iz autobusa izlazi oko 800 turista. Uzalud pokušavaju na ograđenu i zaključanu ćupriju, mireći se sa pogledom iz ljetnje bašte hotela „Andrićev konak“.

U isto vrijeme na lijevoj obali Drine, kraj ćuprije se zaustavlja autobus iz koga izlazi pedesetak putnika. I gle čuda, otvara im se tamošnja kapija, nakon čega stupaju na ćupriju, mirno šetajući, razgledajući i slikajući se na njoj. Nastavljaju šetnju dalje ćuprijom, otvara im se druga kapija, izlaze na Trg palih boraca, prolazeći pored začuđenih, već pomenutih turista. Odlaze u obližnju džamiju, kratko se zadržavaju i opet nazad istim putem, kroz dvije kapije na gradilištu, preko ćuprije do svog autobusa na lijevoj obali Drine.

Tek tada saznajemo da su to bili turisti iz Turske!

Primjer drugi: Subota, 30. maj 2015. godine oko 12,00 časova. Komemorativni skup Bošnjaka, koji na ćupriji odaju poštu ubijenim sunarodnicima tokom proteklog rata. Kao što je i red kapije sa obje strane Drine na gradilištu ćuprije su im otvorene.

Ali, autor ovih redova usuđuje se, kad već neće neki drugi pozvaniji, postaviti ozbiljno pitanje: Imaju li Turski izvođači radova na revitalizaciji ćuprije na Drini ekskluzivno pravo da sami određuju koga će puštati na most Mehmed-paše Sokolovića, a da je to istovremeno strogo zabranjeno svima ostalim, višegrađanima i sve brojnijim turistima?

Vrijeme je da se neke stvari nazovu pravim imenom i da nadležni, ako ih u ovom slučaju ima, upozore Turske izvođače radova na višegradskoj ćupriji da bi bilo bolje da se usredsrede na korigovanje brojnih utvrđenih nedostataka na radovima koje su do sada obavili, a da se prestanu baviti selekcijom i samovoljnim odlučivanjem kome se otključavaju kapije gradilišta, a da je to svima ostalim strogo zabranjeno.