Kanađanka Helena (Jelena) Božić u potrazi za korjenima

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 23. jula 2015. 058.ba

Helena Bozic iz Rogatice

MILANOVINA U ŠUMU ZARASLA

Da zov zavičaja nikad ne jenjava pokazuju brojni primjeri. U jedan od njih uvjerila je ovih dana Helena Božić-Kingsley (69) iz Toronta u Kanadi. Prvi put u životu došla je u Rogaticu da potraži zavičaj oca Mila Božića, koji je rođen u selu Pavičina Kula, o kome joj je pričao od malih nogu pa sve do njegove smrti, koja je došla kao posljedica nesretnog slučaja pred kraj pedesetih godina prošlog vijeka.

Mile Božić, Helenin otac, a ona kaže „ja sam tatina Jelena“, bio je jedno od 11-toro djece iz braka Anđele Terzić i Milana Božića iz sela Pavičina Kula kod Rogatice. Radilo se o uglednoj seljačkoj porodici, a Milan je bio i opštinski vijećnik. Za ta vremena nosio se „građanski“ sa odijelom i kravatom. Otuda i razlog da su ga na početku Drugog velikog rata ustaške vlasti uhapsile među prvim Rogatičanima. Gojko Vukašinović, pukovnik JNA u penziji, u knjizi „Zla vremena“ svjedoči da je Milan Božić uhapšen 13. jula 1941. Istog dana sproveden je u Sarajevo, a odatle u Jasenovac gdje je ubijen.

Dok je Milan skončao u Jasenovcu, njegovi sinovi Mile i Milisav, kao vojnici Kraljeve vojske, zarobljeni su i otjereni u Njemačku. Mile je i ostao u Njemačkoj, a Milisav je završio u logorima Norveške. Na kraju rata živ i zdrav vratio se u Jugoslaviju, ali ne u Rogaticu i zavičaj nego u Srbiju. Dugo je živio u Zrenjaninu, a sada penzionerske dane provodi u Novom Sadu.

Zarobljenik Mile Bozic

Milov životni put je posebno zanimljiv. Njegova kćerka Helena (Jelena) o tome priča:

– Pošto je bio vrijedan momak, moj tata je kao zarobljenik po dolasku u Njemačku, raspoređen na rad u jednu njemačku porodicu u jednom selu kod Štutgarda. Brinuo je o stoci, posebno konjima. Njegova fizička snaga i gorštačka ljepota bili su presudni da se kćerka gazde kod koga je radio u njega zaljubi i vremenom se čak i uda za tog robijaša. Bila je to moja majka Sofie HedvigHaberle.

Sve je bilo u redu dok se, po završetku rata, nije kući vratio moj deda po majci i čuvši šta mu je kćerka uradila, istjerao je iz kuće i kćerku i zeta, iako je moja majka nosila mene u visokom stepenu trudnoće.

Tako se moj otac, ali ovoga puta sa suprugom Njemicom, ponovo našao u sabirnom kampu zarobljenika, uz sumnje sapatnika da je ubačen kao špijun. Bio je to početak njegovih novih nevolja, posebno što sam se ja ubrzo rodila. Promijenili su više sabirnih kampova u kojim su dobili još troje djece, sinove Milana (djedovo ime) i blizance Pavla i Aleksandra, i svagdje bili anatemisani. Nisu imali podršku ni Švaba ni ostalih. Otac, zbog supruge Njemice, nije smio u Jugoslaviju i kad sam ja imala 5 godina, digli smo sidro i put Kanade.

Otac je dobio posao u rudniku uglja u okolini Toronta. Vremenom je prešao u rudnik zlata. Teži posao, ali plaća veća. Od očeve zarade i onog što je majka, racionalna i skromna Njemica, uspjela uštedjeti napravili su kuću a porodica povećana za peto dijete – kćerku Franciku, 1952.godine.

Na nesreću, prilikom transporta radnika otac je pao sa nekog kamiona i slomio kičmu. U invalidskim kolicima proveo je 6 godina i umro kao teški invalid.

– Tada su, nastavlja priču gospođa Helena, tek nastale muke moje majke. Bez znanja engleskog jezika ostale je sa petoro djece, a novca ni od kuda. Majka je prodala kuću i kupila manju u Torontu. Nešto pomoći dolazilo je od protestanske crkve i dobrih ljudi.

Hvala Bogu, izdržalo se. Čim smo se mi djeca domogli snage počeli smo nešto raditi i bivalo je lakše.

Ja sma se udala u 19 godini i rodila troje djece. Imam četvoro unučadi i praunuče od 4 godine. Još radim u jednoj srednjoj školi kao sekretar.

U Jugoslaviju, kod stričeva i tetke u Srbiji, jer se niko od njih nije vratio u zavičaj, dolazila sam 1969. i prošle godine. Priča o zavičaju oca svagdje je bila prisutna i ja sam odlučila je ga uz prvi moj dolazak u ove krajeve potražim. I evo me. Našla sam Milanovinu, a to će reći imanje na kome se rodio moj otac. Iako je sve zaraslo u šumu i korov, uz pomoć rođaka koji tu žive vraćeno je sjećanje na dane o kojim sam puno slušala od moga oca. Sad mi je jasno zbog čega je on patio za rodnim krajem. Prekrasni predjeli i ljudi u njima. Ako me zdravlje posluži eto me i dogodine i više godina, reče na kraju gospođa Helena iz porodice Božića iz Pavičine kule na domak Rogatice.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: