Intervju sa Stefanom Manovićem

ČAJNIČE – Stefan Manović je samo jedan u nizu talentovanih Čajničana, lijepo vaspitanih, kulturnih i vrijednih.

On svoje vrijeme posvećuje košarci, školi i mlađoj sestri. U vremenu kad je arogancija i prepotencija mladih način života, on je skroman.

NN: Reci nam za početak nešto o sebi?

STEFAN: Zdravo, ja sam Stefan Manović, imam 17 godina i učenik sam Srednje tehničke škole u Goraždu, Treniram košarku.

NN: Koliko dugo treniraš košarku? Kako je to počelo? I šta ti košarka uopšte znači?

STEFAN: Košarku treniram od malih nogu, počeo sam u Čajniču, čuo sam da se vrši upis novih članova i to me je privuklo. Košarka čini veliki dio moga života, bez nje ne bih mogao živjeti.

NN:Kako si zadovoljan svojim napretkom? Gdje trenutno igraš? I imaš li vremena za neki hobi pored škole i treninga?

STEFAN: Mogu reći da sam zadovoljan napretkom, ali ima tu još puno prostora za dalji napredak. Trenutno igram u košarkaškom klubu u Goraždu. Vremena za hobi baš i nemam, pored škole i treninga ne stižem puno ostalog da uradim.

NN: Kako ide škola?

STEFAN: Napreduje dobro, mali problem predstavlja ta druga smjena, ali sam navikao, tako da se ne žalim.

NN: Imaš li idola? Sportskog, životnog ili košarkaškog?

STEFAN: Ugledam se na Kobija Brajanta. Nekako on pokazuje da u životu ništa nije nemoguće, već da za sve treba upornost.

NN: Pratiš li NBA? Hoće li taj “leteći cirkus” ikada više biti isti bez Kobija?

STEFAN: NBA pratim, ali ne kao prije. Evo već primjećujem da bez njega to nije to, i mislim da nikada neće biti isto.

NN: Pratiš li evropsku košarku? Za koga navijaš?

STEFAN: Pratim naravno, ništa bez evropske košarke, navijam za Crvenu Zvezdu.

NN: Gdje bi volio da igraš jednog dana?

STEFAN: Pa kao i svaki košarkaš san je NBA, međutim jednog dana bi volio zaigrati pred punim Pionirom, za crveno-bijele iz Beograda.

NN: Da li čitaš knjige? Gledaš li filmove i serije?

STEFAN: Knjige sam u zadnje vrijeme počeo da čitam u većem broju. Filmove takođe gledam.

NN: Ima li neka knjiga koja ti se posebno sviđa?

STEFAN: Pa sad, i ne bih imao neku posebnu koju bih mogao izdvojiti.

NN: A film?

STEFAN: Film “Mechanic” mi se dopada.

NN: Pored svih obaveza ima li vremena za druženje i izlaske?

STEFAN: I pored toliko obaveza, za drugove uvijek pronađem vremena, barda zajedno izađemo i popričamo.

NN: Da li u tvom životu postoji neko poseban?

STEFAN: Definitivno, najprije moja sestra, zatim postoji određeni prijatelji bez kojih ne bih mogao da funkcionišem, neću ih nabrajati, mislim da je to bespotrebno, oni vrlo dobro znaju ko su!

NN: Za kraj šta bi poručio mladim Čajničanima?

STEFAN: Pa šta znam, neka se bave sportom, uče dobro u školi, i sebi kad daju zacrtaju cilj, neka budu uporni i ne odustaju dok taj cilj ne ostvare!

To je bio mladi Stefan Manović. Ne znamo da li će postati vrhunski košarkaš ili da li će se uopšte za par godina baviti košarkom. Takvo je vrijeme. Talenat više nije dovoljan, treba imati sreće i još nekih manje sprotskih stvari. Ali jedno znamo. Stefan može biti sjajan profesionalni košarkaš, a i ne mora, ali će sigurno biti sjajan čovjek. To je ipak ono najbitnije, zar ne?