O Sretenu Mitroviću, bardu rogatičkog novinarstva: Nezavisno novinarstvo je nemoguća misija

opstinasokolac.net | Autor: Velemir Elez - 01. februara 2017. 058.ba

sretenmitrovic

ROGATICA – Punih pet decenija Sreten Mitrović bilježi događaje, na papir ih prenosi da bi, potom, našli mjesto u elektronskim i štamparskim medijima na području BiH, pa i šire.

Bard rogatičkog novinarstva je u oktobru 1960. godine ušao u novinarske vode, našao se u vrtlogu profesije koja nemilice troši zdravlje i od čovjeka traži dananoćni rad, ne poznaje radno vrijeme, praznike i praznovanje. Išao je u susret događajima, prošao sve stepenice u novinarskom poslu, izazove i zamke, kako mnogi kažu, najljepše profesije na svijetu.

Na insistiranje svog prijatelja, a kasnije i „učitelja“ u novinarstvu – Radiše Čarapića iz Goražda, prvi tekst je objavio u sarajevskom „Oslobođenju“, čiji je sadržaj bio posvećen obilježavanju „Mjeseca šume“. Tih petnaestak redaka, utisnutih na posljednju stranicu poznatog lista, i danas se sjeća. I od tada, sve do 1974. godine, radi kao honorarni saradnik najpoznatijeg dnevnog lista u BiH – „Oslobođenja“. Iste godine „Oslobođenje“ ga prima u stalni radni odnos u svojstvu novinara u dopisništvu ovog lista u Rogatici, koje je pokrivalo i opštine Sokolac i Han Pijesak. Dvije godine radio je u ,,Oslobođenju“. Potom posao nalazi u drugoj firmi, ali ne napušta novinarstvo . Dio onog što je uradio za svoju Rogaticu zainteresovani mogu pročitati u Narodnoj biblioteci, kojoj je darovao 2.600 priloga. Riječ je o materijalu koji predstavlja svojevrsnu hroniku rogatičke opštine od 1960. do 1992. godine, pisanim tragovima od neprocjenjive vrijednosti za buduća pokoljenja gradića na obalama Rakitnice.

Na radnom mjestu, gdje je zarađivao hljeb za svoju porodicu, nije radio kampanjski, već se radinošću i pedantnošću izdvajao u oblasti prava, a nakon završetka radnog vremena, kada su drugi odlazili svojim kućama na zasluženi odmor i u zagrljaj porodice, hodio je stazama novinarstva, bilježio sve što je svakodnevicu činilo zanimljivom da bi obradovao čitaoce. Na svojoj koži osjetio je bezočnost i bahatost režimske vlasti, ratne propagande, rušenje etičkih kodeksa novinarske profesije, laži i senzacionalizam koji su, nažalost, postali pravilo ponašanja velikog broja medija u ovo vrijeme. Borio se protiv površnosti u novinarstvu, bio strog prema sebi, nastojao da ne podlegne devijantnom sistemu vrijednosti. Radio je novinarski posao, kako kaže, za sitne ili nikakve pare.

sretenmitrovic30012017_2

Mitrović je bio saradnik brojnih listova i elektronskih medija u BiH i Srbiji. U svakom glasilu ostavio pozitivne tragove, ono što može samo pravi profesionalac i odgovoran čovjek.

– Uz „Oslobođenje“, sa kojim sam postao hroničar opštine Rogatica od političkog i privrednog do kulturno-zabavnog, sportskog i svakog drugog života, svoj rad proširio sam i na neka druga informativna glasila. Dugo sam radio za Radio Sarajevo, ,,Zadrugar“, ,,Sarajevske“ i ,,Večernje novine“, ,,Drinske novosti“, Radio „Romaniju“, ,,Rogatičke novine“ …

Posebno želim da naglasim angažman u Radio Sarajevu. U svojoj „arhivi“ imam veći broj tonskih priloga koje sam slao Radio Sarajevu. Da sam imao zapažen angažman, dokaz je i zahvalnica ove kuće za dugogodišnju uspješnu saradnju, koju čuvam kao dragu uspomenu.

Bio sam i jedan od utemeljivača Radio „Romanije“, koji se oglasio 30. novembra daleke 1975. godine. Sve do 1992. godine bio sam saradnik tog radija. Utemeljivač sam i dva puta pokretanih „Rogatičkih novina“, za koje sam, poznato je bivšim članovima redakcije, bez dinara nadoknade napisao veliki broj priloga iz svih oblasti života opštine. Radio sam kao dopisnik i „saveznih“ glasila – ,,Borba“, ,,Sport“, ..Komunist“, list Matice iseljenika BiH „Naš svijet“ i niza drugih. Uvijek sam pisao iz Rogatice i o Rogatici – kaže Mitrović.

Srele, kako su ga kolege najčešće zvale, i u toku služenja vojnog roka u JNA nije prekidao rad u novinarstvu. Pisao je za listove „Narodna armija“ i „Krila armije“, čiju zahvalnicu čuva kao izuzetno drago priznanje.

Kada je višestranačje na tlu BiH najavilo rat, iskusni novinar se našao u dilemi da li da nastavi novinarski posao. Zbunili ga nacionalistička retorika, bizarna demokratija, količina mržnje među narodima. U tom zlom vremenu zgaženo je dostojanstvo novinarske profesije, pa je junak ove priče „objesio olovku o klin“. Kako reče, njegov krajnje objektivan prilog, objavljen na Radio Sarajevu, silno je naljutio i Srbe i Muslimane u Rogatici. Sijevali kao sablja pogledi na ulici, što je bilo ozbiljno upozorenje da ostavi novinarstvo, čeka vrijeme u kome će ponovo razum voditi glavnu riječ. Našao se tada na liniji odbrane sa ,,malim“, običnim ljudima, o kojima je najradije pisao i govorio.

Na nagovor svojih prijatelja, novinarstvu se ponovo vraća polovinom 2001. godine.

– Novinarstvom se, iz ličnih pobuda, nisam bavio u toku rata i prvih poratnih godina, što me ispunjava zadovoljstvom. Poslušao sam svoje prijatelje i ponovo se vratio pisanju, jer ta strast je u mom krvotoku. Prihvatio sam saradnju sa „Glasom Srpske“ i tu sam do današnjih dana. Moji objavljeni prilozi u „Glasu“, a nije ih mali broj, kad ostavim olovku, papir, foto- aparat i računar, ponovo će doći u Narodnu biblioteku, jer smatram da je to, u nedostatku zavičajnog muzeja, najprikladnije mjesto za čuvanje rarireta. Ubijeđen sam da isječci iz novina o događajima u Rogatici i u njenoj okolini, viđeni kroz prizmu jednog hroničara, spadaju u rarirete – ističe Mitrović i dodaje da trenutno piše i za sajt 058.ba, trudeći se da ostane do kraja objektivan, da poštuje pravila i kodeks novinarske profesije.

Ono što Sreten zapisa i objavi moglo bi da popuni stranice više knjiga. Radoznalost ga je vodila bespućem rogatičke i susjednih opština, prema ljudima kojih se vlast sjećala samo kada treba platiti porez i glasati na izborima. Pisao je o njihovim nevoljama, trenucima sreće, neprestanoj borbi za goli život i preživljavanje. Tekstovima skretao pažnju na zaboravljene, prosto tjerao nadležne institucije da pomognu nevoljnicima. Često radio i ono što je posao socijalnih radnika i humanitarnih organizacija. Veli da mu je to bio najdraži dio novinarskih zadataka.

sretenmitrovic30012017_3

Bilježeći priče, Steten je upoznao mnoge dobre ljude, radovao se što je bio u prilici da piše o njima i budućim generacijama ostavi svjedočanstvo o vremenu koje bi, da nije bilo njega i njegove olovke, zauvijek potonulo u zaborav. Kako kažu, ono što nije zabilježeno, nije se ni desilo.

Bard rogatičkog novinarstva nije imao većih problema sa vlastodršcima. Ipak, dva puta se našao u ulozi tuženog u sarajevskom Okružnom sudu. Pojedincima se nije dopalo ono što je napisao. Jedan spor je obustavljen zbog nedostatka dokaza, a tokom drugog spora tužilac je izgubio životnu bitku.

Naravno, bilo je onog što zovemo anegdotama, vedrim detaljima novinarske profesije. To se nikada ne zaboravlja i često prepričava.

– Bio sam početnik u novinarstvu. Hoću putem telefonskih veza da pošaljem neki prilog „Oslobođenju“. Telefoni bili oni stari, fizički vezani sa poštom. Kada sam dao broj stenografa u Sarajevu, u mojoj kancelariji je bio radni kolega Božo Konjokrad. Izašao je iz kancelarije i poslije nekoliko minuta zvoni telefon. Javi se muški glas: „Ovdje „Oslobođenje“, izvolite! Pročitam napisano, a kada sam se legitimisao sa Sreten Mitrović, s druge strane žice čujem „Božo Konjograd“. Podvala koju nikada ne mogu zaboraviti.

Još jedan događaj mi se često vraća u sjećanja.

Motornim vozom se vraćam kući sa pregleda u Sarajevu. Kada smo prolazili kroz Pale, stade pred mene čovjek, prava grdosija. Pita me: „Jesi li ti taj Sreten?“ Ja se uvukao u sjedište kao uplašeni mališan. On će: „Ja sam Salko Korda, ti si ono o meni pisao“. Tog trenutka blokirao mozak, ne znam ko je taj čovjek i šta sam o njemu pisao. Već sebe vidim kako me gorostas baca kroz prozor voza, jer su tih nemirnih godina harale u vozovima neke kabadahije, ljude čak izbacivali iz voza. Nastupila je tišina, meni je to izgledalo kao vječnost. Saznam da sam Kordu pohvalio u jednom tekstu kada sam pisao o izgradnji puteva za Borike, Dobrače i Stjenice. Salko je radio udarnički, a njegov buldožer su presrećni seljani zakitili sa čak 36 košulja. Obradovao sam se tom iznenadnom susretu. Popili smo do stanice u Mesićima po pet flaša piva – kazuje Srele.

Za pregalaštvo u novinarstvu Sreten je dobio niz nagrada, među kojima Spomen – plaketu opštine Rogatica 1983. godine, priznanje SOFK-e, Zahvalnicu opštine Rogatica 2016. godine… Nosilac je Ordena rada sa srebrenim vijencem i Medalje za vojničke vrline, priznanja koja su se dodjeljivala u bivšoj SFRJ . Bio je aktivan u radu brojnih organizacija, posebno onih koje okupljaju mlade. Punih 18 godina radio je u KUD-u „Slaviša Vajner Čiča“. Bio je sekretar, potpredsjednik i predsjednik Društva. Obavljao je dužnost prvog predsjednika Skupštine zajednice kulture u Rogatici, bio član Međuopštinske zajednice kulture za opštine Rogatica, Sokolac, Han Pijesak i Olovo i osam godina sudija porotnik u Opštinskom sudu Rogatica i Sudu udruženog rada BiH u Sarajevu. Značajan doprinos dao je u organizaciji i sprovođenju prvih i drugih MOSI u Rogatici, posebno na planu informisanja.

I danas je Sreten u novinarstvu, krstari diljem rogatičke opštine, bilježi najčešće priče o običnim ljudima, što ga ispunjava posebnim zadovoljstvom. Četrnaest godina je u penziji. Supruga Perka navikla da ga nema kod kuće, razumije njegovu strast i velika mu je podrška. Svakodnevni susreti sa ljudima i obaveze prema redakciji „Glasa Srpske“, kako nam reče, prekidaju misli o sinu Zoranu, koji je prerano otišao iz ovozemaljskog života. Ta rana ostaje otvorena do kraja života. Nerviraju ga kancelarijski novinari, ljudi „prikovani“ za kompjuter i telefon, oni što surfaju po Internetu i prepisuju što su drugi napisali. Često kaže da se novine pišu nogom, jer događaje moraš svojom rukom dodirnuti, ići im u susret, na licu mjesta bilježiti ono što je potrebno da se saopšti čitaocu.

Lakše je novinaru, veli, bilo u Titovoj Jugoslaviji. Jedna partija, prati njen put i nećeš pogriješiti. Danas je drugačije, mnogo teže pripadnicima „sedme sile“. Pričaju o demokratiji, nezavisnim medijima i novinarima, a to se u praksi ne može sresti na balkanskoj vjetrometini. To je nemoguća misija.

Rogatičkog veterana u novinarstvu pomalo ljuti i reakcija na ono što se napiše. Hrabrost novinara se veliča, diže u zvijezde, a kada moćinci dignu hajku na autore tekstova, zaprijete zatvorom, nerijetko ti isti, nažalost, stanu na njihovu stranu. Zbog toga su mu uvijek prisutne riječi Zuka Džumhura, koji je jednom mladom, ambicioznom novinaru rekao: „Sinko, ako te ovaj posao uhvati, teško da će te pustiti dok si živ. Upamti i ovo, kada budeš u ovom poslu kritikovao, hrabro govorio protiv vlasti i pričao istinu, imaćeš ovacije od ljudi, ali ako te bude vlast vješala, ti isti što su te dizali u nebo će da budu najgrlatiji u vikanju da te što prije objese“.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: ,