Živa enciklopedija sokolačkog i rogatičkog kraja

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 07. februara 2017. 058.ba

manojlo-bartula-1

U SUSRET 88. ROĐENDANU STARINE MANOJLA BARTULE IZ ROGATICE

ROGATICA – Iako je zima uveliko zavila u bijelo i ledom okovala Rogaticu, skoro svakog dana na ulicama ovog malog mjesta na obalama Rakitnice može se sresti jedan krepki starina sa štapom u ruci, u crnoj vindjaci i odijelu, uvijek bijeloj košulji i sa šeširom na glavi.

Ide starina odraditi svoju dnevnu šetnju, da se nadiše svježeg vazduha, dopuni staračke baterije i sa svojom rajom popije drugu dnevnu kafu, jer je prvu, jutarnju, već popio sa nekom od svojih dvije kćerke – Jovankom ili Milkom. I tako skoro svaki dan od početka januara do kraja decembra.

Riječ je o starini Manojlu Bartuli, koji će, idućeg 14. marta, navršiti 87 godina i, kako reče, na korak približiti se razbijanju desete „banke“ svog burnog, zanimljivog, ali i teškog seljačkog života.

Pored toga što je starina Manojle pravi gospodin u mnogo čemu, on je i vrlo zanimljiv sagovornik. Iako je sakupio dosta godina, vitalnost je sačuvao i svi koji ga poznaju rado ga u društvo primaju. Živa je enciklopedija višedecenijskog zbivanja u njegovom rodnom selu Barnik kod Sokolovića u opštini Sokolac i cijelog ovog dijela romanijsko-devetačkog kraja. Rado priča o i rogatičkom kraju, jer se davne 1949. oženio iz sela Guždelji, a po svemu sudeći u Rogatici će okončati i svoje ovozemaljsko bitisanje.

manojlo-bartula-3

Manojle je najstarije od troje djece u oca Miloša i majke Milane. Mlađi od njega bili su mu brat Sofren, koji je umro u osmoj godini života, i sestra Milka. Majka im je umrla kad je imao devet godina i on, iako i sam dijete, morao je prezuzeti dio obaveza prema bolesnom bratu i sestrti koja je tada imala tek tri godine.

– Ta briga o sestri, priča čiča Manojle, umalo nije koštala života nje ili obadvoje u proljeće ratne 1942. Zajedno sa ostalim iz sela moj otac bježeći ispred ustaške „Crne legije“ Jure Francetića pokrenuo je porodicu ka Drini i Srbiji. U Stari Brod, gdje je nakolko dana kasnije na svirep način ubijeno više hiljada Srba, stigli smo među prvima i najvjerovatnije plaćanjem dukatima, prebačeni na desnu obalu Drine u višegradskoj župi.

Pretjerali smo i nešto hrane i jednog vola o kome je, noseći bolesnog sina Sofrena, moga brata, brinuo otac, a ja sam nosio nepunih pet godina staru sestru Milku. Na domak sela Pozderčići, ne znajući put, upao sam u neku baru iz koje sa sestrom u naručju nikako nisam mogao da izađem. Pošto se noć približavala, prijetila je opasnost da oboje ostanemo zarobljeni u bari ili da u najboljem ja se nekako izvučem, a ostavim sestru. Na sreću naišao je neki nepoznati čovjek i vidjevši moju agoniju, pomogao nam je da se izvučemo.

U Pozderčićima, da bi preživjeli, i ja sam sa 13 godina privređivao. Tokom cijelog ljeta čuvao sam koze u nekoj porodici Novaković. Pred samu zimu, preko Višegrada, vratili smo se u naš Barnik, gdje smo ostali do kraja rata i gdje mi je 1943. umro mlađi brat Sofren, a otac Milan, drugi put oženio Milicom Ćorić iz Šetića kod Borika. Rodili su još sedmoro djece od kojih je samo dvoje preživjelo dječije bolesti i uspjelo odrasti.

Čiča Manojle je pun i drugih životnih priča. Među njima je i to kako se oženio.

– Ma nisam se ja oženio. Oženio me je otac Miloš i budući punac Jovan Kovačević, koji su to, najvjerovatnije, „sredili“ u nekoj kafani u Rogatici ili vodenici braće Kovačević na Rakitnici u kojoj je moj otac godinama i metrima ječma mlio brašno. Bio sam momčić, tek u 19 godini, sa skoro godinu dana učešće, uglavnom natjeran, u omladinskim radnim akcijama. Gradio sam autoput Beograd – Zagreb dva puta po dva mjeseca. Bio u rudniku uglja „Kakanj“, gradio Željezaru Ilijaš, razvaljivao šumsku prugu u Olovu, sjekao šumu u Pakleniku i bio učesnik više lokalnih akcija, među kojima je i izgradnja gimnazije na Sokocu… Ocu je to bilo mnogo i da bi me „savio“ kući, odlučio je da me oženi. On mi je i djevojku našao. Kćerku njegovog prijatelja Jovana Kovačevića iz Guždelja kod Rogatice, koju ja nikad ranije nisam vidio, a vjerovatno ni ona mene.

manojlo-bartula-2

Ne govoreći nikom ništa ja sam se ubrzo uputio u Guždelje. Skrivajući se od pogleda radoznalih, uspio sam da vidim tu izabranicu moga oca. I frapirao se. Bila je starija od mene, za glavu visočija i desetak kilograma teža. Ona brdo od djevojke, a ja štiglić, možda nekih šezdesetak kilograma i odmah odlučio – od moje ženidbe sa ovom djevojkom nema ništa. To sam i ocu saopštio. On se samo nasmijao i za dva-tri dana sa jednim rođakom otišao je i isprosio upravo tu Kovačevićku. Neda joj je bilo ime.

Ubrzo je bila i svadba. Sastavili su dvije po uzrastu potpuno različite osobe. Moja Neda, kršna Kovačevićka, a ja „metar i žilet“. Samo kad sam služio vojsku mjerio sam 82 kilograma. Da mi se tačno devet mjeseci nakon našeg prvog zajedničkog „spavanja“ nije rodio prvenac Jovan, a kasnije i još četvoro djece, od kojih uz Jovana i drugi sin Sofren, prije mog odlaska u JNA, mnogi moji „zlobnici“ bi mi svašta prebacivali, ali ja i moja Neda smo im primjerom pokazali da je ljubav jača od svih prepreka, sa smjehom kazuje čika Manojle.

Danas čiča Manojle od dva sina i dvije kćerke ima šestoro unučadi i desetoro praunuka. Cijeli život proveo je kao zemljoradnik sa dva razreda osnovne škole koje je završio pred početak Drugog svjetskog rata. Uz očevih 160 dunuma zemlje, prikupio je još 50-tak i uvijek bio među prvim domaćinima u selu i okolini.

– U tome sam, naglašava, imao punu podršku moje supruge Nede. Bila mi je desna i lijeva ruka i podrška u svakom poslu, ali me je nakon 62 godine zajedničkog života, na moju nesreću, zauvijek napustila prije šest godina.

Zbog toga sam i ja morao napustiti rodni Barnik i idući za djecom evo me ovdje u Rogatici, blizu kćerki Jovanke i Milke koje me svakodnevno obiđu, spreme da jedem, operu i očiste. Punu podršku imam i od sinova – Jovana, oficira JNA i poznatog ratnog komandanta VRS, i Zorana, biznismena na Sokocu.

Zdravlje me hvala Bogu još služi. Sam se umijem, obrijem i okupam, naložim vartu, skuvam kafu. Imam nešto svoje penzije koju sam zaradio kao udruženi poljoprivrednik. Ostalo doturaju djeca i ja sam zadovoljan, reče na kraju simpatični čiča Manojle, koji po mnogo čemu može služiti za primjer i dalako mlađim on njega.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: