Penzioner Petar Paunić iz Rogatice bogoljubiv od malih nogu

CRKVENO POJENJE MUZIKA ZA DUŠU

ROGATICA – Ako bi se za običnog čovjeka moglo reći da je bogoljubiv, onda je to penzioner Petar Paunić (77) iz Rogatice.

Riječ je o jednom od šestoro djece iz braka Gligora i Stoje iz sela Zakomo kod Rogatice. On je treće po redu njihovo dijete i treći od njihova četiri sina. Rođen je na Petrovdan i, kako reče, sam sebi donio ime Petar. Od kada znam za sebe, nastavlja on priču, imenom se ponosio i možda ga je ono opredijelilo da se od malih nogu moli Bogu, ide u crkve i voli slušati eho crkvenog zvona i crkveno pojenje koji mu je melem za dušu.

I zaista, dodaje Petar, bolje muzike i ljepših pjesama nema od one koja se čuju sa crkvenog tornja i u crkvi, a ja sam sa njima proveo najveći dio svoga života. U crkve išao i Bogu se molio.

Manastir Ostrog, Gračanica i druge na Kosovu, Dobrun, Tvrdoš, Mileševa, Žiča, Žitomislić, manastiri u svetoj Srpskoj Gori u okolini Čačka, fruškogorski manastiri, Tavna i Papraća u Semberiji i Sopoćani samo su neki koje sam jednom a mnoge i više puta obišao. U manastiru Studenica bio sam povodom 800 godina postojanja, obišao Oplenac, spomenik na Gazimestanu i mnoge druge.

Ali, ono što Petar nevoljno priča je činjenica da je uvijek bio široke ruke kad je trebalo crkve darovati. Počeo je od malih nogu i onoga što mu je „onako da mu se nađe“ davala majka i otac. Pravo darivanje ipak seže od prvih njegovih zarađenih plata. Bilo je to po dolasku iz JNA 1963. I zapošljavanja u Komunalnom preduzeću u Rogatici i TAS-u u Sarajevu. A onda dolazi zarada na privremenom radu u Njemačkoj, gdje je, u periodu 1968 – 1978, ostao skoro 10 godina. Nastavljena su i poslije njegovog vraćanja kući i zapošljavanje u rogatičkoj Tvornici prečistača u kojoj je dogurao do visokokvalifikovanog majstora i kontrolora na kvalitetu hladnjaka ali i do penzije.

Kao dobrom radniku nuđeno mu je i da bude član SKJ. On reče da to nije prihvatio jer bi time lagao i sebe i druge. Jer, on je bio i ostao veliki vjernik koji ne propušta ni jednu nedjelju, a da ne ode u crkvu. U crkvi je i svakog većeg crkvenog praznika. Rado ode i u okolne crkve uz crkvene zborove i narodne vašare i naravno ih daruje.

Tako sam, nastavlja Petar priču, 13. septembra 1981. kumovao na 100-godišnjici hrama Svetog proroka Ilije na Sokocu sa značajnim finansijskim prilogom.

To nije i sve. Kumovao je i 15. jula 1984. na osvećenju nove crkve Svetog velikomučenika Georgija u Sokolovićima kod Sokoca, a u januaru 1990. i februaru 1992. obišao je i hram Svetog Save na Vračaru u Beogradu u izgradnji i darivao sa značajnim novčanim prilogom. Vrijedan prilog dao je i povodom 100-godišnjice hrama Svete Trojice u Rogatici 1986, a jedan je od značajnijih donatora izgradnji crkve Ognjene Marije u njegovom rodnom Zakomu za čiju izgradnju je i kao aktivista sakupio preko 8.000 maraka. Crkvi Ognjene Marije u rodnom selu sa bratom Savom ove godine biće i kum krsne slave na koju će, kako reče, pozvati i mitropolita dabro-bosanskog Hrizostoma.

Petar sa ponosom ističe da je imao čast i sreću da poljubi ruku i bude u društvu velikog broja visokih crkvenih velikodostojnika. Najveći utisak na njega je ipak ostavio pokojni patrijarh Pavle.

Petar nije štedio ni kad su bile u pitanju litije. Na mnogim je nosio neki od centralnih barjaka ili makar ikonu nekog velikog sveca i zna se i za to je otvarao džep.

Sve je to, ponosno kazuje on, bilo Bogom blagoslovljeno i zbog toga nije bilo manjka u njegovoj porodici u kojoj su trenutno, u vlastitoj kući u Rogatici, supruga, dva sina, snaha i troje unučadi.

Uz sve rečeno, Petar je i odbornik u Crkvenoj opštini Rogatica neprestano od 1958. godine i kroz angažovanje na tom poslu, u granicama svojih mogućnosti, daje veliki doprinos vjerskom životu u Rogatici.