Protin konak

10.08.2018.

ČAJNIČE – U Čajniču često fali inicijative. Fali volje. Kritike, opet, nikad ne fali. Svi smo spremni da kritikujemo, osuđujemo, ali kad treba nešto konkretno uraditi ili predložiti nekako zakažemo. Uvijek, to nam dođe kao neko nepisano pravilo. Treba li naglasiti da to uopšte nije konstruktivna kritika? Naravno, to nam ne smeta da tuđi dobar rad, odlične ideje i trud izvrnemo ruglu, nađemo brojne mane, uglavnom neutemeljene, dajemo negativne komentare često sitne i zlobne.

Protin konak je bio predmet takvih sitničavosti. Da stvari budu gore neko se drznuo da ode i korak dalje pa je prije par godina, dok su radovi još trajali, razbio ploču sa natpisom “Protin konak.” Vandalski čin krajnje zlobe, ali i neupućenosti, i možemo reći lične netrpeljivosti prema jednom čovjeku, protojereju stavroforu Momiru Vasiljeviću.

Nekima je smetao naziv, bilo su tobože šokirani njime. Ljudi, uglavnom neinformisani, su taj naziv smatrali činom egoizma, samoljublja, drskosti, čega sve ne. Ali, kao što rekosmo uglavnom neinformisani.

Šta znači “Protin konak”?

To je naziv u čast prote, čovjeka koji ga je napravio, prije 80 godina. Prota Jovan Jovanović je izgradio konak 30-ih godina prošlog vijeka. Bio je to hvale vrijedan projekat. A onda su se na našom zemljom krvi opet nadvili mračni oblaci, oluje nacizma i fašizma, donijele su nam rat i odnijele milione života. Naša zemlja opet je najtopljena krvlju. Našom krvlju. Kraj rata donio je nešto drugo, drugačiji sistem drugačije društvo. Duhovno je bilo narodni neprijatelj, srpstvo tabu. Tuđi rad i trud su postali zajedničko vlasništvo. Nekako, niko ne može pouzdano reći kako konak je postao vlasništvo države. Prvih godina je imao hvale vrijednu namjenu. Bio je sirotište.

Kada su 50-ij godina ukinuti srezovi, a Čajniče postalo opština, prema zvaničnim dokumentima konak je postao administrativni centar opštine Čajniče. I to je bio sve do 2009. Opština se preselila u novi objekat, a ovaj je ostao da propada. Vraćen je Crkvi, ali niko nije obraćao pažnju na staru oronulu zgradu. Tako je stajala, šibali su je vjetrovi, pritiskale zime. Iako na predivnoj lokaciji stara, oronula zgrada bila je ruglo.

I sigurno bi tako stajala sve dok je zub vremena ne bi potpuno zagrizao i srušio. Srećom, u Čajniče je došao protojerej stavrofor Momir Vasiljević. Čovjek koji je kao dječak, otišao odavde u svijet da služi Bogu i narodu. Sticao je ugled, i bio na braniku vjere i crkve kad to nije bilo lako, onda kada su vladali “crveni”.

Pred kraj aktivne svešteničke službe dobio je čast da služi u Hramu Uspenja Presvete Bogorodice i tri godine bude čuvar ikone Čajničke Krasnice. U želji i zahvalnosti da se oduži Krasnici i mjestu u kojem je ponikao, tri godine je samopregorno radio iz dana u dan, da uradi što više poslova. On je došao i počeo da radi sa puno žara, volje i truda. Iza sebe je ostavio više nego generacije prota i sveštenika koji su služili u Čajniču. “Protin konak” je danas najljepše mjesto Čajniča. Od rugla grada do ponosa grada kratak je korak. Nekad je potrebno samo malo volje, a nekad su potrebni ljudi kao što je otac Momir Vasiljević. Ne morate da ga volite, ali njegov plodotvoran rad se mora priznati i cijeniti. Pokazao nam je time primjer da Čajniče ima starih i divnih objekata koje vrijedi spasiti.