Šest decenija braka Bore i Mile Šubara iz Rogatice

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 18. oktobra 2018. 058.ba

RANO SE OŽENIO DA BI ZA SEBE SAČUVAO VOLJENU OSOBU

ROGATICA – U selu Bulozi na granici tadašnjih opština Rogatica i Goražde na veliki crkveni praznik Pokrov Presvete Bogorodice, 14. oktobra davne 1938. rodio se Boro Šubara, treće po redu od sedmoro djece u oca Anđelka i majke Sare. Ispred Bore su bila četiri brata, a iza dvije sestre.

U istom selu, istog datuma i na isti praznik, ali tri godine kasnije u porodici Mrakić od oca Mitra i majke Mioljke rodila se kćerka Mila. I ona je bila treće od petoro djece Mrakića. Ispred i iza Mile bilo su po jedan brat i sestra.

Kuću ove dvije porodice razdvajalo je samo nekih stotinjak metara razdaljine i jedno malo brdašce, ali su se i stari i mladi svakodnevno susretali, išli jedni drugim na slave i svadbe, zajedno im je stoka išla na pašu u obližnje šumarke, zajedno su čak išli, živi da oplakuju i mrtvi radi ukopa, u isto groblje.

Tako su zajedno odrastali i Boro i Mila sve dotle dok nisu shvatili da njihovo zajedništvo budi i neki drugi, ne samo komšijski osjećaj. Rastao je iz dana u dan i oni su počeli da se sve češće viđaju, da pričaju neke samo njima znane priče u kojim je, kasnije su shvatili, ljubav bila i osnova i potka za brak koji traje već 60 godina. Tim povodom i njihovih rođendana, 14. oktobra, u njihovoj kući u Rogatici, gdje žive poslije egzodusa iz Goražda, na tek minuli Pokrov Presvete Bogorodice održana je prigodna porodična svečanost.

Sve je počelo spontano, priča Mila. Boro je izrastao u kršnog momka, bujne kose i pogleda koji je „s nogu obarao“ ženski svijet. Po mladalačkoj ljepoti nisam ni ja mnogo zaostajala. Iako sam bila skromnijeg rasta i iz siromašnije porodice, mnogi momci iz sela i okoline su se za mnom okretali. To okretanje bilo je razlog da je Boro u duši nosio dozu ljubomore i vrlo rano ponudio mije brak valjda da bi me „sklonio“ sa pogleda drugih momaka i kao voljenu osobu sačuvao za sebe.

Kako je Boro očekivao poziv za odlazak u JNA i pored mog obećanja da se neću udati dok se on ne vrati, on u to nije vjerovao i u dogovoru sa svojim u kući ubrzao je ženidbu. Ona se dogodila nakon što su me, bez znanja moje majke braće i sestara, Boro i njegovi „ukrali“ na Djetinjce pred Božić 1958. godine. Boro je tada imao 20, a ja tek zakoračila u 18 godinu i, zbog moje malodobnosti, nismo se mogli odmah vjenčati.

Uz to što sam Boru ludo voljela, na ranu udaju sam se odlučila i da u neku ruku pomognem mojoj majci koja je kao samohrana podizala nas petoro djece. Otac mi je umro kada sam imala samo osam godina. Na pleća majke, domaćice, pala je kuća, imanje i mi djeca, što se kaže jedno drugom do uva. To je bio razlog da me majka morala davati u najam tokom ljeta, a za uzvrat dobivala je nešto žita i mrsa. Prva dva ljeta gazde su mi bile toliko surove da sam bila više gladna nego sita, više išla bosa nego u opancima, a uz to bila sam kriva za sve i čak i batine dobivala. Kod trećeg i zadnjeg gazde Jovanovića u selu Šašići kod Goražda bilo mi je nešto bolje, ali ni najvećem mom dušmaninu ne bih poželjela da bude najamnik, ispričala je Mila.

Poslije moje udaje i šoka od koga je moja majka jedva preživjela, i više nego skromne svadbe, ja sam tek shvatila šta sam uradila. Mlada i u mnogo čemu neiskusna, došla sam u kuću u kojoj je bilo 12 čeljadi i za sve sam bila „najmlađa“. Uz to Boro je uskoro otišao u vojsku i na odsustvo je došao tek poslije godinu i po dana.

Po dolasku iz vojske, nastavio je priču čika Boro, ja sam se zaposlio u Sarajevu kod željeznice. Kao pružni radnik, radeći uglavnom fizičke poslove, ostao sam sve do polovine 1975. i ukidanja uskotračne pruge Sarajevo – Vardište, kada sam prešao na rad u goraždansku azotaru. To je bio spas za mene. Čini mi se da bih davno umro da sam ostao da dočekam penziju na željeznici.

Ubrzo po mom zaposlenju, dodaje čika Boro, zbog brojčanog rasta porodice i dječijeg dodatka iselio sam iz porodične kuće i sa suprugom i troje djece iz podstanara u podstanare 10 puta mijenjali gazde, sve do 1969. kada smo u Goraždu, u naselju Obarak, izgradili vlastitu kuću. Potpuno opremljenu i sa ostalom ne malom imovinom morali smo je pred kraj avgusta 1992. da bi sačuvali živu glavu napustili pod terorom muslimanskih ekstremista.

U skladnom braku koga je pratila ljubav i obostrano razumijevanje, Boro i Mila, rodili su i izveli na put troje djece, sinove Voja, koji je rođen 1961, i Momčila 1963, i kćerku Jadranku 1967. Sinovi su oženjeni i kćerka udata. Slavljenicima su poklonili šestoro unučadi i dva praunuka Na slavlje djeda i babe većina ih nije došla, jer su rasuti od Kanade gdje žive sin Vojo i kćerka Jadranka do ekološke Montenegro, gdje je porodično gnijezdo svio sin Momčilo, ali su zato došli brojni pokloni i čestitke.

Čestitke su došle i od najbližih srodnika slavljenika Bore i Mile. Dio njih je bio i na ručku koji je uz tu priliku pripremljen. Protekao je uz siječenje torte, poljupce, vino i želje da slavljenici dožive i dijamantski jubilej.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.