Neobičan kulturni događaj u režiji književnika Slodobana Ristovića

29.12.2018.

UMJESTO NASELJA OTVARANJE IZLOŽBE SLIKA I POETSKO VEČE

ROGATICA – Nepisano je pravilo da kad Srbin napravi novu kuću prvo u nju unose slavsku ikonu i kandilo i namiriše je najboljim mirisom na svijetu – mirisom tamjana. To je uradio i naturalizovani Rogatičanin, književnik, Slobodan Ristović koji je idući za ljepšom polovinom došao iz Bijele zemlje kod Užica u Rogaticu gdje je svio porodično gnijezdo u kome je zajedno sa suprugom Zoranom ispilio dva bisera, dvije kćerke – Mariju i Sofiju.

Ali, Ristović je otišao i dalje i u svoju kuću prije ormara, plakara, vitrina, stolova i stolica i drugog namještaja okitio je 32 umjetničke slike svih tehnika koje je dobio od prijatelja slikara širom bivše SFRJ. Radi se o poznatim slikarima kao što je i on poznati književnik, posebno među pjesnicima, koji kako kazuje Ljubomir Ćorilić, piše jezikom svojih planinaca i svih Srba.

„Dosledan i vešt, misli da drugih jezika i nema, kao što i može biti da nema, jer su druge jezike, izgleda, pojeli vuci, raznele lisice po suvatima i papratima, jastrebovi po visinama i gnezdima“.

I umjesto poziva na naselje u novu kuću, Ristović je slikare Mišu Vemića, Zorana Suvajca-Zografa, Janka Laco, Miodraga-Mišu Nadlačkom, Rada Vujičića, Gordanu Zaklan, Đorđa Stanića, Raše Jagodića i drugih, braću po peru, komšije i druge prijatelje ovih prednovogodišnjih i božićnih dana pozvao na „Veče kod Ristovića“ u okviru koga je otvarana izložba slika i drugih umjetnina kojim on vraća uspomene na prošla vremena. Među njima je i preslica njegove majke, gusle koje su ručni rad Ristovićevog komšije Miloša Grujića i druge njemu drage uspomene.

Tu je i 25 Ristovićevih knjiga poezije, romana, pripovjetki, priča i novela o kojim on, kako tvrdi Ćorilić, pjeva i piše o svojim junacima jezikom kojim govore hajduci i jataci, orači u kamenitim strminama, bistri i lukavi Belozemljani, mudri očevi i zavadna braća (Srbi rodom i imenom), majke, rodilje, sestre, devojke, neveste – i sve žene koje obnavljaju svet.

„Njegov jezik, dodao je Ćorilić, je jezik srpskih vojnika i vojvoda, rasejanih kosti i lobanja po neznanim humkama i znanim grobljima i najzad, jezik ljubavi i blagoslovene kritike što jesmo, a kao da nismo, što ćutimo kad je potrebno govoriti, a govorimo kad se ćuti“.

Na otvaranju ove u netipičnom ambijantu održane izložbe kao gosti Ristovića našli su se slikari Zoran Suvajac-Zograf i hadži Branko Nikitović, književnik Božidar Stanar, novinar i publkicista Radoje Tasić, njemu drage komšije i prijatelji.

Tom prilikom Ristović je kao što priliči pravom domaćinu, pozdravio prisutne i održao prigodnu besjedu. Za „temu“ je uzeo duvar kao asocijaciju na zidove svoje kuhinje, trpezarije, primaće, dječije i bračne sobe koje su za ovu priliku okićene slikama više i manje poznatih slikara, ali i njegove šest godina stare kćerke Sofije, koja već tvrdi da će biti slikar. Evo dijela onog kako Ristović gleda na duvar:

„Zidovi kuće su stojeća, svečana, radna i ukopna košulja. Na njoj su svi zapisi, oni pred kojim se kum odriče svakog greha znajući da nema veće omane od greha. Na njoj su njena nedra, vojnički uprtači, ordenje, broševi i rupe od kuršuma. Kućni dvor, bio on čađav, beo kao obrijan, i uveličana slika svih kućnih čeljadi. Od duvara nema ljepšeg ogledala, ni oltara. Pred svojim duvarom pevaš, plačeš, smiješ se, kosu čupaš, glođeš malter, posipaš njim rane i guje u njima tražiš. Grota je sklanjati stvari od duvara, one stvari u kojima ključa znoj, iz kojih se osjeća tamjan i kupus, miris leba i deteta. To je livada koja stoji dupke. Na njoj pasu jagnjad i jagnjad kolju vukovi, na njoj je polog srne, polog žene i loga miša. Duvar je knjiga koju svojim dobrom pišeš“.

Pošto je „sijelo“ kod Slobodana Ristovića bila svojevrsna kulturna manifestacija na njoj su govorili i ostali kulturni poslenici. Zoran Suvajac-Zograf je ovaj događaj vidio sa stanovišta slikara, a Božidar Stanar i Radoje Tasić govorili su neke od svojih pjesama, a nije izostalo ni druženje uz gitaru, tako da će ovo veče ostati dugo u sjećanju svih koji su mu prisustvovali.