Rogatičanka Radmila Devura humanitarac dostojan poštovanja

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 18. decembra 2018. 058.ba

DARIVANJE BEZ UZDARJA

ROGATICA – U Rogatici se s respektom i velikim poštovanjem priča o Radmili Devura (61) koja je vođena najvećom ljudskom vrlinom humanizmom kroz razne načine darivala više desetina hiljada maraka.

Radi se o tome da je ova žena vlastitim sredstvima u porti hrama Svete Trojice u Rogatici izgradila i na upotrebu predala prigodan objekat vrijedan skoro 50.000 maraka koga je, kako reče starješina crkve protojerej-stavrofor Predrag Masal, osvetio mitropolit dabrobosanski Hrizostom uz ovogodišnje Preobraženje Gospodnje. Objekat je rađen prema projektu „Vranice“ iz Pala veličine 5,20×14,10 metara i u njegovom zatvorenom dijelu nalaze se tri prostorije – svećarnica, prostorija za prisluživanje svijeća i ostava, koja bi u budućnosti trebala da posluži kao kotlovnica iz koje će se grijati crkva i prateći sadržaji. Tu je i otvoreni dio, ali pod krovom, terasa za boravak vjernika prije i poslije bogosluženja.

Sve je to crkvi bilo neophodno potrebno i od toga će imati korist ne samo naša bogomolja, nego i cijela zajednica i otud veliko hvala ovoj uzornoj hrišćanki dobre duše, rekao je prota Masal.

Ali, to nije i sve. Ova humanitarka za trpezariju u ovdašnjem crkvenom domu darivala je 100 tanjira, kupila i poklonila 27 kompleta posteljine u kojoj su bili jastučnica, čaršaf i šlifer u različitim bojama Dječijem odjeljenju u Bolnici Foča u čije ime Radmili se zahvalio profesor doktor Dejan Bokonjić istakavši da je malo ovakvih primjera uz prijedlog da i drugi koji su u mogućnosti pođu njenim primjerom.

Radmila je 20 kompleta posteljina za odrasle darivala i Bolnici „Srbija“ u Istočnom Sarajevu i učestvuje u dosta drugih dobrotvornih akcija koje se s vremena na vrijeme provode u opštini Rogatica.

Ko je u stvari Radmila Devura? Rođena je u Sarajevu u porodici Čolić. Iz prvog razreda srednje medicinske škole sa tek navršenih 15 godina 1972. udala se za Iliju Devura, mladića koji je iz sela Šehovci kod Mrkonjić Grada došao u njeno Sarajevo da gradi svoju radnu karijeru građevinskog radnika, jer je po zanimanju bio građevinski tehničar.

„Bio je mlad, lijep, šarmantan i ja se zaljubih do ušiju. Svega dva-tri mjeseca naših viđenja bilo je dovoljno da jedno drugome povjerimo ostatak naših života. Za mene, mladu i neiskusnu, bila je to velika avantura. Posebno radi toga što moj Ilija čak nije bio regulisao ni vojnu obavezu, a uz to bili smo podstanari“, počinje priču Radmila.

Uz podršku mojih i Ilijinih roditelja i ostale rodbine, dodaje ona, ja i moj Ilija u skladnom braku dogurasmo do 16. avgusta 2014. kada je on iznenada otišao na onaj svijet u 63 godini života. Tome je, ubijeđena sam, doprinijelo visoka invalidnost kao posljedica njegovog ranjavanja koje se desilo 16. juna 1995. kao pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), koji je od početka rata branio Srbe Sarajeva i naše ognjište, stradao od granate na najtežem dijelu sarajevskog ratišta, na Kromolju, gdje smo i mi imali porodičnu kuću koju smo izgradili mukotrpnim radom, čak i u Iraku gdje smo jedno vrijeme boravili i radili Ilija i ja.

Na našu žalost nismo imali djece i nismo osjetili šta znači radost dječijeg plača u našoj kući. Ali, zato Ilija i ja svu našu ljubav prenosili smo jedno prema drugom i na bližnje iz naših porodica i zajedničke prijatelje.

Sa egzodusom Srba iz Sarajeva, februara 1996, porodično gnijezdo Devure su svile u Rogatici. U početku kao izbjeglice tumarali su od nemilog do nedragog, zatim kao podstanari da bi zamjenom kuće u Sarajevu za dosta manje vrijednu u Rogatici, dobili vlasititi krov nad glavom.

Da bi se živjelo, Ilija je, naglašava Radmila, bavio malom trgovinom – kupi pa preprodaj, a onda ide dalje u trgovinu i otvara jednu, pa drugu, prodavnicu predmeta od gvožđa, u narodnu poznate kao gvožđare.

Sa smrću moga Ilije morala sam sve to ja preuzeti. Teško je to bilo, ali nisam imala drugog izlaza. Za normalan život skromna porodična penzija koja sam naslijedila iza moga Ilije i 70 maraka koje dobijam kao borac VRS prve kategorije, jer sam bila vojnik cijeli rat 1991-1995, bili su isuviše malo da bi se od toga živjelo.

Pri tome sam uvijek imala podršku okruženja, moje i najvećeg dijela Ilijine rodbine. Moj podstanar i ujedno jedan od radnika u gvožđari, Velibor Matović, dođe mi kao najbolji sin, a njegova dva sinčića su moji unuci i životni razgovor. Oni su me utješili i tješe svaki dan, a ja pošto mi Bog nije dao da imam svoje, da ih podižem, školujem i radujem se njihovoj radosti i u znak sjećanja na mog Iliju odlučih se da poklonim dio naše imovine drugima. Za uzdarje ne tražim ništa, ali se nadam da će to Bog vidjeti, a znam da On sve vidi, i da će uslišiti moju molitvu i još produžiti zdravlje i život meni i najbližim oko mene, reče na kraju Radmila Devura.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.

Povezane teme: