Zlatni pir bračnog para Vojke i Ristivoja Razdoljac iz Razdolja kod Borika

27.05.2020.

LJUBAV I MEĐUSOBNO RAZUMIJEVANJE KLJUČ DUGOVJEČNOG BRAKA

ROGATICA – Iako sam, ne da se pod stare dane i godine hvalim, u mlado doba imao više drugih zgodnih djevojaka, držeći se one narodne „beri zelje oko sebe“, ja sam za moju životnu saputnicu izabrao djevojku iz moga sela, počeo je svoju priču uz 50 godišnjicu braka Ristivoje Razdoljac (76) iz zaseoka Razdolje sela Blažijevići kod Borika.

Imala sam i ja zgodnih momaka, ali sudbina je htjela da svije porodično gnijezdo svijem sa komšijom koga sam skoro svakodneno susretala od malih nogu. Istina, bio je on malo startiji od mene, ali to nije smetalo da se među nama rasplamsa ljubav koju smo krunisali brakom u kome smo dobili troje djece – tri sina, tri zlatne jabuke, dodaje Ristivojeva ljepša polovina Vojka (Balčaković).

Na inicijativu sinova, snaha, unučadi i najbliže rodbine, Ristivoje i Vojka su ovih dana, uz oprez od virusa korona, na skroman način obilježili zlatni jubilej – 50 godina braka.

Bila je to prilika da se Ristivoje i njegova Vojka prisjete dana i godina koje su opredijelile njihov zajednički život u kome je bilo više dobrote nego lošeg, više ljubavi nego svađe, više sreće nego nesreće.

Pošto smo odrasli u istom selu često smo se viđali. Zajedno smo čuvali stoku, išli u istu osnovnu školu, pa čak i igrali neke dječije igre. Posebno je to došlo do izražaja kada je u moje Razdolje, udajom za Budimira Tošića, došla Vojkina starija sestra Gora. Njoj je Vojka često dolazila i naša viđenja su postala skoro svakodnevana. Budile su se emocije i obostrane simpatije, kazuje Ristivoje uz napomenu da su tome išle u prlog i opaske njegovih roditelja da je Vojka dobra djevojka i iz domaćinske kuće. To je u to vrijeme bio jak adut kod izbora bračnog druga.

Problem je bio njena mladost i ljepota na jednoj strani i moja vojska na drugoj strani. Godinu i po dana odsustvovanja bila je „opasnost“ da njoj ne „ispadne“ neka druga prilika i da se sruše moji snovi, u šali kazuje Ristivoje.

Ipak to se nije desilo. Ja sam iz vojske došao avgusta 1969. a već krajem januara 1970. Vojka je kao biljegu uzela moj presten. To je bilo dovoljno da ja 1. februara sakupim 10-tak mojih Razdoljaca i najbližih komšija i u prvi sumrak, bez uobičajene prosidbe i drugih ceremenija, otišli smo po Vojku.

Sve je išlo po našem dogovoru i po povratku kući angažovan je čajo. Povećan je broj svatova i zakazuje svadba. Kao i kod mnogih drugih tih vremena u našoj štali nakon što je od stoke ispražnjena. Došli su i muzičari. Kosta Miličević sa bubnjem i njegovom kašikom i klarinista Slobodan Racković. Sijelilo se sutra do podne, upotpunjava priču Ristivoje.

Pošto je moj Ristivoje bio najstariji od šestoro djece u svekra Save i svekrve Milane, koja je bila moja velika podrška, ali je nažalost umrla 1977. godine, ja sam u njihovu kuću došla kao deveto čeljade. Ipak nikada se nisam pokajala, dodaje Vojka, koja je tada bila tek zakoračila u 21 godinu.

U godini udaje, 22. decembra, Vojka je rodila svog prvenca – sina Mišu. Drugi sin Miroslav došao je 25. maja 1972., a 1. avgusta 1977. mezimac Dragoslav. Oni su zacementirali naš brak tvrdi Ristivoje, koji se kao mladić, kako reče, uglavnom bavio seljačkim poslovima. S vremena na vrijeme sa volujskom zapregom vozio bi građu za potrebe ŠG „Sjemeć“. A onda zapošljava se u klaonicu rogatičkog „Agrokombinata“. Tu je stekao internu kvalifikaciju mesara, posao koji je kratko radio jer je ubrzo prešao u PD „Borike“ i rad u tada čuvanoj ergeli konja bosansko-brdske i arapske pasmine.

Koliko se Ristivoje sjeća bilo je to negdje u maju 1976. Raspoređen je na rad kod eletnih konja arapske pasmine na Staroj Borici koje je hranio, timario i njegovao i u neku ruku, obzirom na moju visinu i težinu, bio i glavni džokej jašući najbolja grla. Bili su to najdraži dani i godine mog radnog vijeka. Sa ljepotanima kakvi su bili siglav, gazal, lenkoran i drugi bilo je milina raditi. Sa njima sam se družio punih i nezaboravnih 26 godina, odnosno sve do mog penzionisanja 1999. godine. Nažalost, sada više nema ni ergele ni mojih ljubimaca. To čini mi se nikako ne mogu prežaliti i zbog toga nerado idem na Borike,kazuje Ristivoje.

I dok je Ristivoje danonoćno bdio nad ljepotanima u ergeli „Borike“, njegova Vojka nosila je breme majke, čuvara kuće i cijele porodice.

Sve se moglo u ljubavi i razumjevanju sa mojim Ristivojem. To je po mom sudu i ključ za dugovječan brak, kazuje Vojka.

Sa tim „receptom“ za dug i skladan brak moje ljepše polovine slažem se i ja, naglašava Ristivoje. Tome obavezno treba dodati i dozu tolerancije i popustljivosti jednog od bračnih drugova. U našem slučaju najčešće sam to bio ja po onoj „pametniji popušta“, uz smijeh dodaje Ristivoje koji svoje penzionerske dane provodi u brizi o tri krave i stadom od oko četrdesetak ovaca. Rad na nekih 80-tak dunuma zemlje prepustio je sinovima Mišu i Dragoslavu, koji žive Rogatici. (Miroslav je u Beogradu i rjeđe dođe.) Stvorili smo materijalne, tehničke i druge uslove, pa neka mlađi rade. Vojka, opet, obavlja poslove domaćice dok iz Rogatice ne dođu snahe. A onda je ona u povlašćenom položaju. Brine o četvoro unučadi koja uz bakino dopuštenje mogu raditi sve i svašta.