SVI OTIŠLI, OSTAO SAMO KUĆI VJERAN PAS „BOBI“
ROGATICA – Šta sve život može da donese kao dobar primjerje i porodica Save (1930) i Rajke (1935) Jovanović iz sela Guždelji kod Rogatice.
Rajka je u skladnom braku sa njezinim Savom u devet poroda rodila 10-toro zdrave djece. Sinove Vojislava i Rada i kćerke: Vojku, Radinu, Dobrilu, Velu, Jelu, bliznakinje Snježanu i Ljiljanu i najmlađu Slavicu. Do posljenjeg rata bila je to jedna od najbrojnijih porodica na području opštine, a danas i posljednih godina njihova porodična kuća zjapi prazna.
Sava je bio radnik i zemljoradnik. Penziju je zaradio kao građevinac u tadašnjem komunalnom preduzeću u Rogatici. Sa dolaskom kući, poslije radnog vremena, priča Ostoja Kovačević, jedan od njegovih zetova, vatao se motike, kose i drugih poljoprivrednih alatki da bi obradio 10-tak dunuma zemlje, koliki je bio njegov grunt. Nije bježao ni od dnevnice kod drugog radeći uglavnom kao građevinac. Morao je, jer su ga kod kuće čekala usta desetoro djece, supruga i kuća sa „stotinu rupa“.
Kako su djeca pristizala Savi i Rajki bivalo je sve lakše pa su počeli graditi i novu, veću, pod „plan“ kuću. Tek što su je završili i uselili, najstariji sin Vojislav počeo je graditi svoju kuću i u njoj planirao da okonča momačke dane. Posljendji rat prekinuo je njegove planove. Niti je kuću završio, niti se oženio.
Kao kapetan prve klase u rezervi bivše JNA, reče Ostoja, stao je na branik srpstva, svoje kuće i brojne porodice. I, nažalost, 7. oktobra 1992. poginuo na sarajevskom ratištu u 35 godini u sastavu prvog pješadijskog bataljona prve Romanijske brigade. Zlatnom medajom za hrabrost odlikovao ga je tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.
Smrt sina Vojislava bio je nastavak osipanja porodice Jovanović Nekoliko godina ranije, na porođaju u selu Kalimanjići, opština Sokolac, umrla je najstarija Savina i Rajkina kćerka Vojka, koja je bila udata u porodicu Bakmaz.
Ostatak Jovanovića preživio je rat s tim što se, radi udaje kćerki, porodica polako osipala. Odlazila je jedna po jedna. Danas su Radina i Jela u Ubu kod Beograda, Snježana i Ljiljana u Loznici, Slavica u Zaječaru, Dobrila u Han-Pijesku. U Guždeljima je, držeći se narodne „beri zelje oko sebe“, samo je Vela koja se udala za komšiju, Ostoju Kovačevića.
Poslije slatkih melema za srce i dušu koje su Savi i Rajki udajom priuštile kćerke nakon gubitka kćerke Vojke i sina Vojislava, došle su nove nimalo lakše rane. Glava porodice, Sava, umire 2005. Par godina kasnije majka Rajka ostaje i bez drugog sina Rada, da bi i ona presvisla od tuge 2018. godine.
Rajkinom smrću kuća Jovanovića u Guždeljima ostaje prazna. Udate kćerke, pogotovo Vela, kojoj je do roditeljske kuće par stotina metara, sada s vremena na vrijeme dođe i obiđe dvorište i kuću. Otrvori vrata i prozore da se zidovi osvježe, pekontroliše stanje struje, vode i to je sve. Kćerke, ma gdje bile, sa svojim muževima dogovorile su se da se obavezno, uz krsnu slavu oca, majke i braće Mitrovdan, sakupe i zajednički proslave. Tako je bilo i ove godine. Ni pandemija virusa korona nije ih omela da ih se većina okupi u rodnoj kući i uz svijeću, žito i slavski kolač prisjete svojih najmilijih.
Ovo, međutim, nije i kraj priče o Jovanovićima. Da se ona nastavi zasluga je psa tornjaka sa imenom „Bobi“. Za života, kao štene, donio ga je pokojni Rade, kazuje Ostoja i dodaje:
„Pošto su svi Jovanovići, na ovaj ili onaj način otišli iz porodične kuće, njeno čuvanje preuzeo je „Bobi“. On to danonoćno revnosno čini već godinama. Iz dvorišta nikad nije izašao, a kući Jovanovića može prići samo par njegovih „poznanika“ koji mu u znak “zahvalnosti“ za vjernost donesu po koju kosku ili nešto drugo od hrane. Da ga pomazi ne dozvoljava nikome.
Koliko je „Bobi“ vjeran kući Jovanovića pokazuje i podatak da najveći dio dana i noći provodi na otvorenom bdijući nad ostatkom imovine njegovih bivših vlasnika. U svoj oronuli štenećak ulazi kad ga baš natjera dosadna kiša, grmljavina, ili enormno visoka ili niske temperature, naglasio je Kovačević.