Ranko Ikonić-Beli (62), u Kukavicama, na parastosu za 26 Srba, proslavio 28. rođendan

30.11.2020.

IKONIĆ IZ GORAŽDA U ROGATICU 1992. DOVEZAO 26 MRTVIH I 80 RANjENIH

ROGATICA – Mitraljeska paljba „Zelenih beretki“ nije zaustavila autobus, ni ranjenog vozača, koji je na felgama stigao u Rogaticu. Za „nagradu“ Ikoniću nikada nije ponuđeno zaposlenje, dodeljen Orden, a sada mu je oduzeta i invalidnina od 38 maraka.

Juče je u muslimanskom selu Kukavice na magistralnom putu Ustiprača-Rogatica, održan parastos za 26 Srba iz Goražda, koji su život izgubili u autobusu, koji je iz Goražda ka Rogatici, pre 28 godina, pošao sa 106 civila, koji su iz ratnog pakla u Goraždu, bežali ka Rogatici. Vozač je bio Ranko Ikonić-Beli, predratni vozač u goraždanskoj „Azotari“. U prepunom autobusu civila iz Goražda, ranjen u nogu sa mrtvom ženom preko ramena, u autobusu smrti i užasa, uspeo je autobus dovesti na slobodnu teritoriju u Rogaticu. Od tada je – zaboravljen!

– U Kukavicama, na parastosu mojim saputnicima u autobusu, sada sam proslavio 28. rođendan, jer malo je falilo da ne poginem, a samnom i svih 106 putnika. Proveo sam lečenje u Crnoj Gori, a onda sebi dao oporavak od oko tri meseca, pre nego sam opet uzeo pušku. Iz tog razloga sam izgubio status borca Prve kategorije, a dobio invalidninu od 38 maraka, koja mi je nadavno i ukinuta. Posao mi nikad niko nije ponudio, Odlikovanje pogotovu, a nakon rata sa suprugom i troje dece sam se nastanio u Foči, na ženinom imanju. Do novca sam dolazio otkupljujući vunu po seoskim domaćinstvima, a sada sam se preorjentisao na staro gvožđe. Cigančim, što bi se reklo. I da sve bude još tragi-komičnije, željezo predajem na Otpad u federalno Goražde iz kojeg sam onog kobnog 27.avgusta 1992. godine bežao autobusom glavom bez obzira. Ne žalim se, već samo govorim istinu o svom ratnom i poratnom životu. Deca su mi na radu u Crnoj Gori, a sa njima i šestero unučadi – kratko raportira za „Novosti“ Ranko Ikonić, sa nadimkom Beli.

Belom Ranku, kao da je suđeno da crnu vunu prede i seče zarđalo železo, jer za bolje sada ne zna. Uz dotrajalo kamionče, krhotine od slupanih automobila, seče sekirom za drva, jer boljeg sečiva nema. No ponosan je, stoičćki podnosi nepravdu i poniženje u Goraždu.

– Bošnjaci mi se dive i zahvaljuju što sam smogao snage da kroz zasedu „Zelenih beretki“ provezem autobus, jer kažu, da to nisam uradio-neki bi Muslimani iz tog vremena završili u Hagu, osuđeni za genocid. Za njih sam heroj, za ove moje Srbe samo rame za tapšanje na parastosu u Kukavicama kod Rogatice – kaže Ranko.