Sjećanje na Mila Ujića rvača amatera koji je na leđa oborio i došao glave profesionalnom pelivanu

Tekst: Sreten Mitrović, Foto: Milanko Ujić - 01. децембра 2020. 058.ba

PONOS GENERACIJAMA UJIĆA I CIJELOG KRAJA

ROGATCA – Svojevremeno pelivanom se zvao narodni, vašarski, rvač koji je bio simbol snage i izdržljivosti. Sa posebnim režimom života i priprema za borbe u ringu bilo ga je teško pobijediti, a on je sa protivnicima vrlo lako izlazio na kraj i sticao oreol nepobjedivosti.

Jednog takvog rvača devedesetih godina 19. vijeka kao anonimac, ali „kao zemlja jak“ seljak iz sela Podgaj nedaleko od Rogatice oborio na leđa i sebi donio slavu o kojoj se u njegovoj porodici i cijelom kraju priča i poslije više od 120 godina.

Riječ je o Milu Ujiću, koji bi, prema pričanju ovovremenskih njegovih potomaka, moglo biti da je rođen 1858, a možda i koju godinu kasnije, jer je njegov jedinac sin Timoš, piše na spomeniku u porodičnom groblju Ujića, od 10 godina mlađe majke Stane rođen 1900, a umro 1966. godine.

Bio je seljak po rođenju. Živio je od poljoprivrede i stočarstva. Uz to, pričali su stari, a prenosi Milanko Ujić (56), Mile je bio gorostas i sila od čovjeka, ljut k’o kremen kamen i drčno uporan i nepokolebljiv u naumu da ostvari zamišljeno.

Upravo te njegove osobine bile su razlog da tadašnji prvaci u Rogatici baš Mila odaberu da se suprotstavi pelivanu, odnosno profesionalnom rvaču, koji je sa cirkuskom šatrom tih dana dolazio u Rogaticu i koji je najavljen sa velikom pompom. Na plakatima kojim je oblijepljena tadašnja čaršija, bile su fotografije čovjeka golog do pojasa, obrijane glave i sa brkovima koji su sezali dobro ispod brade. Na desnoj i lijevoj ruci držao je po jednog odraslog čovjeka, a pratio ga je naziv pelivan.

Sudeći po tome i kladionicama koje su uveliko radile, Mile u ovom okršaju nije imao ni minimalne šanse. Očekivao se susret Davida i Golijata. Pelivan, koji je u neku ruku bio i predstavnik tadašnje još uvijek Austorugarske vlasti, namazan uljem od glave do pete, sijao je k’o dobro podmazana tepsija. Mile opet bio je u običnim od parheta sašivenim i više puta u parionici opranim običenim seljačkim gaćama. I on se malo namazao zejtinom. Oba su imale svoje sekundante. Milu je bio rođek Vukota, kazuje MIlanko.

Oba su imali i svoju publiku. Pelivana, koji je došao kao rvač sa respektabilnom prošlošću i brojnim pobjedama u Zagrebu, Banja Luci, Sarajevu i drugim većim mjestima tadašnje ćesarske Austougarske, bodrili su oficiri, šumarski inženjeri, geodete i drugi činovnici koji su ovdje službovali, a Mila običan narod u seljačkim odorama.

Sama borba, pričalo se takođe, počela je ispitivanjem protivnika. Pelivan je samouvjereno pokušavao da uhvati Mila za pojas i to bi po njemu bio kraj borbe. Mile je, opet, vješto izbjegavao hvatanje u koštac i ćekao svoju šansu. U jednom trenutku pelivan je „otkrio“ lijevu stranu tijela. Mile je to iskoristio i brzinom mačke svojom desnom rukom i prstima k’o hrastovim klinovima ispod rebara probio kožu pelivana, snagom sticanom koševinom i drugim teškim seljačkim poslovima digao ga u vazduh i tresnuo leđima o zemlju.

Teška srca, sudija u ringu, kapetan carske vojske, koja je imala garnizon u Rogatici, označio je kraj borbe.

I dok carski djelatnici nisu mogli da shavte šta se desilo, u narodu je nastalo neopisivo slavlje. Mile se ubrzo našao na rukama svojih Ujića i drugih komšija i prijatelja.

Na rukama, ali teško povrijeđenog, odnijeli su i pelivana do cirkusnih kočija koje su hitno pošle prema Sarajevu i doktorima. Na njegovu nesreću, živ je stigao samo do Ravne Romanije.

Milova pobjeda nad pelivanom dugo se prepričavala, a kao događaj za pamćenje velike porodice Ujić sačuvana je do današnjihj dana. Sudeći prema pričama Milanka, unuka Vula, preunuka Peđe i ostalih iz ove porodice o njoj će sa ponosom pričati i naredne generacije, a on je nastavljajući seljački život doživio duboku starost i umro oko 1920. godine.

UJIĆI – UJALI LJUDI

Podgaj je jedno od 13 sela u Mjesnoj zajednici Gučevo. U njemu živi srpska porodica sa prezimenom Ujić koja je do posljednjeg rata imala 28 kuća, a sada 8 sa uglavnom starijim članovima. Ostali su se rasuli diljem svijeta. Ima ih u Beogradu, Novom Sadu, Istočnom Sarajevu, Kanadi, Sloveniji, Sokocu i najviše u Rogatici. Kad bi se sabrali na jedno mjesto bilo bi nas preko 100, kazuje Milanko Ujić.

Ujići su poznati po svojoj „zimskoj olimpijadi“ u potkrivanju prstena pod čarapu, ali i po tome da su ujali ljudi, po čemu su, prema legendi, dobili i prezime – Ujić.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.