Priča o Živku Simoviću iz sela Veliki Banjići – Oslonac i sluga svim u selu

ČAJNIČE – Selo Veliki Bnjići bilo je jedno od većih u jugoistočnom dijelu opštine Čajniče nedaleko od granice sa opštinom Rudo u Republici Srpskoj i Priboj u Srbiji. Mjereći vazdušnom linijom bliži su mu Rudo i Priboj od Čajniča kao opštinskog centra, a da se ne govori o putnoj vezi veoma lošim makadamom. Lakše bi se i brže došlo i do Rudog i Priboja, na koje su Banjićani od vajkada naslonjeni i koristili za odlazak u bijeli svijet, pričaju u ovom selu.

Ti odlasci došli su do izržaja odmah poslije Drugog svjetskog i posebno nakon posljednjeg Odbrambeno-otadžinskog rata, pa se od nekadašnjih više desetina domaćinskih kuća, dim još vije u svega pet-šest u kojim žive starci i starice i gledaju kad će im neko od rodbine ili bivših komšija otvoriti vrata ili ući u sve zapuštenija dvorišta na čašicu razgovora.

Među rijetkom koji nikad nisu napuštali Velike Banjiće je Živko Simović, koji gazi 52 godinu i ne namjerava mijenjati sredinu do kraja života.

Ja sam, priča on, iz sela odlazio samo kad sam morao ići na odsluženje kadrovskog roka u JNA. Otišao. Odslužio svoje i vratio se u rodno selo. Cijelog života bavio sam se zemljoradnjom koja je bila i ostala moje osnovno zanimnje od koga sam, uz pokoju dnevnicu kod komšija, živio i koliko se moglo pomagao porodici od koje danas imam samo majku Velinku koja je već uveliko zakoračila u osmu deceniju života.

Tako smo, dodaje Živko, sada ja najmlađi, a moja Velinka, među najstarijim, stanovnicima naših Velikih Banjića. Ima, sa smijehom kazuje on, još neko mlađi od mene – moja kobila „cura“ kojoj je, koliko se sjećam, čak 29 godina. Ime smo joj dali kad je bila malo ždrijebe i evo je sada u poznim konjskim godinama, ali je i dalje moja i lijeva i desna ruka. Bez nje, čini mi se, napominje Živko, ne bih mogao uopšte opstati ovdje u vrletima našeg sela kroz koje slabim makadamskim putem rijetko prođe neko motorno vozilo, najčešće kamion Šumskog gazdinstva „Vučevica“ vozeći neki od šumskih sortimenata.

Koliko je kobila „cura“ Živku od koristi najbolje se vidi po tome da je njemu najbliža prodavnica u Zaborku do koga mu treba preko dva sata pješačiti da bi kupio kilogram soli, šećera ili kafe. Ali, tu je „cura“ i za pojahati i za donijeti namirnice po koje Živko ide ne samo za sebe i majku, nego i za ostale starce i starice iz Banjića, kazuje on.

Ono što je zanimljivo, Živko se nikad nije ženio. Nije, priznaje, nikad imao ni djevojke. Sve i mlade i starije otišle u gradove i nema sile da ih vrati makar ih u selu čekalo neznam šta lijepo i zanimljivo, posebno neki momak koji još „miriše“ na štalu?!. Kad smo kod toga, moje je mišljenje kazuje Živko, da ako momak živi na selu i uopšte ne miriše na štalu, od njega treba bježati. U njega je prazan novčanik, a bez toga ne može se nikud.

Koliko su Veliki Banjići nazadovali u obnovi stanovništva, Živko navodi podatak da u njima preko 40 godina nije bilo svadbe, a na plač djeteta ovdje su svi zaboravili.

Od onog što je ostalo u Banjićima ja sam najmlađi i zato sam im oslonac, pomoćnik u svemu što im zatreba, jednostavno sluga koja mora otići da nekog pozove na slavu, ali još češće, na sahranu, pa sam radi toga a i da prikupim koju sadaku da bolje „ prođem“ kad odem Bogu na ispovijest, obišao sva sela na tromeđi opština Čajniče, Rudo i Priboj, a ne mali broj ih je i iz susjednih Pljvalja. I što je zanimljivo, nigdje ne nađoh za sebe djevojku. Prije i lakše bih, čini mi se, našao lijeka za smrt nego djevojku za ženidbu. I mlađe žene – udovice, iz ovog ili onog razloga, su se pokondirile. Neće da me pogledaju, a je l’ da nisam odveć ružan i za odbacit, uz smijeh priča Živko kome još nije teško da jednog dana u nedjelji sa svojom kobilom „curom“ ode do 2,5 sata udaljenog Zaborka, najbližeg mjesta do njegovih Banjića u kome ima podavnica mješovite robe da sebi i komšijama kupi najnužnije namirnice koje ne obezbjeđuju iz svog vrta i okućnice, koji su sve manji, jer nema ko da ih obrađuje.

Selo je sve praznije, otišli mlađi, gase se ognjišta.