Čajnički Zaborak sve više ide u zaborav – Osnovna škola samo sa jednim učenikom

ČAJNIČE – Prostorno gledano, Zaborak je daleko najveća mjesna zajednica u opštini Čajniče. Centar je 36 većih i manjih sela i zaselaka. Nekad je ovdje bila pošta, matični ured, velika prodavnica mješovite robe, crkva, bife za popiti čašici domaće mučenice i pravu bosansku kafu, sala za političko, društveno i kulturno okupljanje i igranke omladine. Bila je i zgrada milicije i niz drugih pratećih objekata.

Imao je Zaborak i osmogodišnju školu a u „zlatno doba“ dugo godina radila je i vunovlačara, pekara, kovačnica, stočna pijaca. Jedno vrijeme ovdje je bilo i sjedište poljoprivrednog dobra „Sloga“, prisjećaju se stariji žitelji Zaborka na kojim je i ostao cijeli ovaj kraj.

Zato, upoređivati Zaborak, posebno prije i poslije posljednjeg rata, besmisleno je. On polako pada u zaborav, jer je od svega što je nekada ovdje radilo, ostala na nogama samo osnovna škola i crkva. Tu je i ambulanta čajničkog doma zdravlja sa pred penziju jednom medicinskom sestrom. Kad ona pođe u zasluženu mirovinu, vjerovatno, slijedi ključ u bravu i ambulante?!

Doktor i sveštenik, pričaju Zaborčani, dolaze samo na poziv, najčešće da utvrde smrt i očita opijelo umrlim.

Osnovna škola u Zaborku priča je za sebe. Nosila je ime velikog i znamenitog Srbina Jovana Dučića i pod svoj krov sklanjala je i do 700 učenika iz brojnih okolnih sela. Danas u ovoj školi osnovno znanje stiče samo Dragica Racković koja pohađa četvrti razred osnovne škole. Zbog nje, svakog dana, osim subote i nedjelje, iz Čajniča dolazi učitelj Nikola Čokorilo. Imao bi on gdje stanovati i u Zaborku, jer je ostala potpuno prazna dvospratna stambena zgrada koja je svojevremeno namjenski građena za učitelje i nastavnike.

Ali, pošto su i učitelja Nikolu „opila svjetla velikoga grada“ rađe dolazi iz Čajniča, nego da živi u Zaborku. Čeka da i mlađana Dragica stigne do većih razreda i dođe u Čajniče. Doći će već sa početkom naredne školske godine. Čeka je školski autobus i praviće društvo sestri i bratu koji sa manjom grupom svojih vršnjaka komšija idu u srednju školu.

Sa Dragicom će, nakon što „mrtvim kolcem“ zamandali vrata nove škole i velike sportske dvorane kakve nema na daleko, poći i domar Radoš Ćeha. Bolje, rekao je on, i to nego da pod stare dane ostanem „tehnološki višak“?!

Na Zaborku, kao i u mnogim drugim selima istočnog dijela Republike Srpske, nestalo je djevojaka, a namnožio se broj neženja. Razlog: u potrazi za boljim životom, ili još gore, tražeći hljeba nad pogaču, evidentan je masovan odlazak radno sposobnog stanovništva, posebno mlađeg ženskog svijeta, u veća mjesta. Dosta je Zaborčana u Čajniču, Goraždu i susjednim mjestima, a ima ih i u Sarajevu, ali i susjednim Crnoj Gori i Srbiji i diljem bijelog svijeta, kazuje ono još malo onih koji su ostali u rodnom kraju i iz čijih se kućnih odžaka još vije dim kao vijesnik da tu još ima života.