Rogatičanin Rajko Smardžić u Domu staraca proslavio 90-ti rođendan uz tek minuli Vaskrs

Tekst i foto: Sreten Mitrović - 26. aprila 2022. 058.ba

STARA RAJA OTIŠLA, DOŠLI NOVI PRIJATELJI

ROGATICA – U životu se proslavljavaju razni jubileji. Najbolji su ipak oni kojim se obilježavaju pozni rođendani. Takav je ovih dana, uz Vaskršnje dane, jer je rođen 24. aprila i potrefilo se da je tog datuma ove godine Vaskrs, 90-ti po redu, na inicijativu sinova Zorana i Slobodana i kćerke Zorane, proslavio Rajko Samardfžić iz Seljana kod Rogatice, čija je trenutna adresa Dom za starija lica „Sunce“ u Rogatici.

Tim povodom Čika Rajko, koji je u desetu deceniju života ušao u dobroj fizičkoj kondiciji i zdravstvenom stanju, reče:

Čudne su ljudske sudbine. Moj primjer za to je najbolji. Rođen sam 24. aprila 1932. i cijeli život sam se borio, radio sve i svašta i na kraju u poznim godinama dođoh u situaciju da se sam o sebi ne mogu da brinem i treba mi tuđa pomoć. Našao sam je ovdje, u Domu staraca, gdje sam došao dobre volje i mogu kazati da nisam pogriješio.

Ovdje imam sve što treba jednom starijem čovjeku. Paze me kao što dobra djeca paze svoje roditelje iako se mi u godinama koje i same nose nervozu, znamo ponekad prenagliti, razbjesniti i naljutiti. Ovi u Domu, od rukovodstva do sestara i ostalogf osoblja, vjerovatno što su dobri ljudi i radi profesionalne orjentacije, razumiju nas stare i zato smo kod njih uvijek u pravu, kazuje čika Rajko podsjećajući da se našao u Domu jer ga je poslije punih 67 godina zajedničkog života „napustila“ i otišla na onaj svijet njegova životna saputnica Koviljka (Spajić).

Ostao sam, priča čika Rajko, sam u punoj novoj kući koju smo zajedno gradili i kućili toliko godina. Sada se pitam – šta će mi kuća kad sam ostao sam? Već skoro dvije godine i kuća samuje. Istina, dođu mi sinovi Zoran i Slobodan i kćerka Zorana iz Srbije. Dođu, vidimo se i opet moraju nazad a ja opet ostah sam. S njima, koji su me uvijek zvali, po stare dane nisam mogao poći. Dosta su im njihove porodice, odgovorni poslovi i brojne obaveze.

Razumjeli su me i finansijski podržali da dođm ovdje u Dom gdje su uglavnom starija lica, djedovi i bake. Međusobno se razumijemo i vraćamo sjećanja na vrijeme kad smo bili mladi, kad smo i šta radili, ženili se i udavali.

Ja sam penziju zaradio gradeći i održavajući puteve. Na početku kao običan putar na održavanju makadama od Sarajeva, preko Romanije, Sjemeća, do Rudog i sadašnje granice sa Srbijom, ali i dolinom Drine i na Tjentištu i cijelom Gornjem podrinju. Mlad i ambiciozan, položim vozački ispit i primim polutretno vozilo za prevoz radnika i materijala i tako 29 godina, odnosno do penzionisanja 1987. godine u „Sarajevo putevima“ na području istočnog dijela tadašnje BiH.

Za moj život, može se reći, dodaje čika Rajko, da je dug, a Boga mi, po mnogo čemu trnovit. I jeste, jer oko mene su dosta mlađi. Moje generacije nema. Otišli su tamo odakle se ne vraća. Među njima je i moja životna saputnica Koviljka sa kojom sam proveo najveći dio života, dijelili dobro i zlo. Nema ni većine mojih drugara i poznanika, moje „raje“ sa kojom sam, Boga mi, znao uz piće i zoru dočekati. Ostavili su me da tražim nove prijatelje. Našao sam ih ovdje u Domu staraca i okupio na ovoj mojoj maloj svečanosti. I hvala im što su došli. Nije to slavlje kao nekad u mlađa vremena, ali dobro je. Imamo bar „čašicu“ lijepog razgovora i sjećanja na „nekad bilo“.

STOPAMA STRICA TODORA (ERE)

U mom slučaju toga je na pretek. Ja ipak do kraja života neću zaboraviti da sam kao dječak slučajno izbjegao poznati ustaški pokolj Srba u Starom Brodu i Miloševićima na Drini nedaleko od Višegrada u proljeće 1942. Dobro se sjećam i da mi je od samozapaljivanja pred mojom kućom u Seljanima svojevremeno izgorio putarski „tamić“ pun različitog materijala vrijednosti više miliona tadašnjih dinara. To je za mene bilo prema „mrtvoj glavi“ i sve dok posebna komisija iz prduzeća nije utvrdila da ja tu nisam ništa dopridinio svašta sam preživljavao. Teško mi je bilo i prošle godine kada me je „uhvatila“ korona. Pomislio sam – ode i Rajko za svojom Koviljkom. Ali, Bogu hvala, nije se to desilo i evo me još na nogama. Istina, osjećam posljedice, posebno u grudima. Ipak, dobro je. Korona me nije dotukla na početku, neće valjda ni na kraju pandemije, reče čika Rajko koji smara da ide stopama strica Todra (Ere) koji je umro u 93-ćoj godini.

Pratite nas na FACEBOOKU
Zatvori

Komentari:

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i 058.ba ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Komentari sa takvim sadržajem biće izbrisani, a lažni profili biće banovani.